Marina Kirichenko
Kao Ukrajinka, svako jutro se budim uz loše vijesti. Pregledavam bezbrojne Telegram kanale i lokalne vijesti nadajući se da neću vidjeti imena gradova i mjesta koja poznajem. Imam sreće što sam ovdje na sigurnom, u Hrvatskoj. Ali moji rođaci, obitelj i prijatelji su tamo. Zovem ih kako bih se uvjerila da su i ove noći izbjegli još jedan ruski napad.
Prije tjedan dana, ruska raketa uništila je stambenu zgradu samo 700 metara od kuće u kojoj žive moji rođaci. Obična obitelj s troje djece. Za sada su dobro. Raketa je ubila ljude, a mnoge je ostavila ranjene i beskućnike. To se događa svake noći i svakog dana u Ukrajini. Kijev, Dnjipro, Harkiv, Odesa… 40 ljudi ozlijeđeno samo preko noći, civili, ubijeno dijete i baka. Toliko boli.
Teško je prihvatiti da su se moji prijatelji toliko navikli na bombardiranje i sirene da više ne idu u skloništa. Još je teže kriviti ljude izvan Ukrajine što gube interes za takve vijesti. I iako su suosjećanje i podrška još uvijek prisutni, prirodno je da ljudi žele živjeti svoje živote, odgajati djecu i biti pošteđeni svakodnevne tragedije. Čini se da su zaštićeni udaljenošću, politikom, savezima, granicama i zidovima. Ali jesu li doista? Ne živimo li svi u kućama od stakla u krhkom svijetu koji se u trenu može razbiti na milijun komadića? Postoji li način da se to promijeni?
A world of glass
As a Ukrainian, every morning I wake up to bad news. I scroll through countless Telegram channels and local news hoping there are no names of cities and places I know. I am lucky to be safe here, in Croatia. But my relatives, family and friends are there. I call them to make sure this night they have escaped yet another Russian attack.
tekst se nastavlja nakon ove reklame
ZMAJ MARKETING: [email protected]
A week ago, a Russian rocket destroyed a residential building just 700 meters away from the house my relatives live in. A regular family with three children. They are fine for now. It killed people, and left many of them wounded and homeless. It happens every night and every day in Ukraine. Kyiv, Dnipro, Kharkiv, Odesa… 40 people injured just overnight, civilians, a toddler and a grandma killed. So much pain.
It is hard to accept that my friends are so used to bombing and sirens that they no longer go to shelters. It is even harder to blame people not in Ukraine for losing interest in such kinds of news. And though sympathy and support are still there, it is only natural that people want to live their lives, raise children, and be spared from everyday tragedy. They seem to be protected by distance, politics, unions, borders and walls. But are they, really? Aren’t we all living in glass houses in a fragile world that may be broken into a million pieces on a whim? Is there a way to change that?
