Korupcija kao sistemski problem: Hrvatska kao studija slučaja

Korupcija, kao pojava koja podrazumijeva zloupotrebu javne dužnosti u osobne svrhe, predstavlja jedan od najvećih društvenih i ekonomskih problema s kojima se suočavaju mnoge države, uključujući i Hrvatsku. U ovom članku ćemo analizirati kako se ‘hrvatski domoljubni sistem’ u posljednjih tridesetak godina sve više prilagođavao korupciji, te koje su posljedice takvog stanja.

Korijeni problema: Nasljeđe prošlosti i tranzicijski izazovi

Hrvatska je, kao i mnoge druge postkomunističke države, naslijedila duboko ukorijenjene obrasce veće ili manje korupcije iz prethodnog režima. Počevši od davanja čokolade nekom javnom službeniku do pljačke koje uključuju zgrade ili tvornice. Tranzicija prema tržišnom gospodarstvu i demokratskom društvu stvorila je brojne prilike za koruptivne prakse, posebno u područjima privatizacije, dodjele koncesija i javne nabave.

Politika kao glavni pokretač korupcije

Hrvatska je vjerojatno jedina država na svijetu u kojoj je više ili manje na vlasti stranka koja je imala pravomoćnu presudu za korupciju. Politika je u Hrvatskoj postala glavni alat za ostvarivanje osobnih interesa i u poslovnom svijetu neviđeno brzo bogaćenje.

Andrej Plenković i HDZ, koji je bio pravomoćno presuđen za korupciju, zaključili su kako su im ovi predsjednički izbori važni. Troše na predizbornu kampanju ‘nezavisnog kandidata’ kojeg su prije nekoliko godina izbacili iz stranke, enormne sume novaca. Pred sam izlazak na birališta, kako su naglašavali danima, SVIM su umirovljenicima podijelili biti po osamdeset eura ‘dodatka na mirovinu’. U skladu sa sekularnom državom, kakva smo navodno, to su nazvali – božićnicom.

Političari su godinama koristili svoj položaj kako bi utjecali na donošenje zakona i propisa koji su favorizirali njihove stranačke kolege, prijatelje i poslovne partnere. Na taj su način stvorili klijentelističku mrežu i mrežu prožetu korupcijom koja je ušla u sve pore društva. Preuzeli su sve što se moglo preuzeti, a ostalo su rasprodali u bescjenje.

Ključni mehanizmi političke korupcije u Hrvatskoj:

Stranačko zapošljavanje je priča za sebe. Političke stranke koristile su državnu upravu kao mjesto za smještaj svojih kadrova, često bez obzira na stručnost i kompetencije. Sasvim slučajno promjenom političkih struktura u vlasti, bilo na lokalnoj ili državnoj upravi javljaju se potrebe za novim radnim mjestima. Državnih je službenika toliko da više nitko ne zna niti broja. Kad nešto trebate obavit uglavnom nemaju blage veze o resoru kojim bi trebali upravljati. Ukoliko uđete u adresar tijela javne vlasti imate osjećaj da ste ušli u adresar političke stranke.

O netransparentnoj dodjeli koncesija pjevaju već i vrapci na grani i nikome ništa. Svi se nadaju da će dobiti pokoju mrvicu koja padne sa stola. Koncesije za eksploataciju prirodnih resursa i pružanje javnih usluga često su dodjeljivane na netransparentan način, favorizirajući određene politički povezane tvrtke. Postupci javne nabave su često bili izloženi manipulacijama i korupciji, što je rezultiralo preplaćivanjem roba i usluga i pogodovanjem određenim dobavljačima.
Utaje poreza i pranje novca dio su svakodnevice, jer je prvi predsjednik Franjo Tuđman tvrdio kako novac navodno nije imovina. Tako imate ljude koji posjeduju desetak stanova, voze skupe automobile, imaju restorane, ljetuju u najskupljim odmaralištima, a nemaju ni dana radnog staža. Politički povezane osobe često su koristile svoje položaje kako bi izbjegle plaćanje poreza i oprale novac stečen kriminalnim aktivnostima.

Postupkom Javne nabave posao na ‘izmuljavanju’ jezera Trakošćan dobila je firma čiji je vlasnik bio najveći porezni dužnik u županiji. To što nije bio opremljen za izmuljavanje, kako se kasnije ispostavilo, nije bilo bitno.

Posljedice sistemske korupcije

Sistemska korupcija, svi smo toga svjesni, ima brojne negativne posljedice za društvo. Usporen je ekonomski razvoj, korupcija odvraća strane investitore koji posluju dobro i pošteno, smanjuje učinkovitost javne uprave i povećava troškove proizvodnje.

Smanjenje povjerenja u institucije samo je jedan od rezultata sistemske korupcije društva. Kada građani vide da se zakoni ne primjenjuju jednako na sve i da postoji dvostruki moral, gubi se povjerenje u političke institucije i pravni sustav. Korupcija pojačava nejednakost u društvu, jer omogućuje maloj skupini ljudi da se obogati na račun većine.

Slabljenje vladavine prava je priča za sebe. Kada se zakoni ne poštuju i kada postoji selektivna primjena pravde na sudovima, o čemu ćemo tek pisati, jer je to tema za sebe, vladavina prava je ugrožena. Danas rijetko tko više vjeruje na primjer sucima suda u Varaždinu i varaždinskim zaposlenicima DORH-a, jer se donose presude ‘izvan svake pameti’, pokreću se ili stopiraju postupci, prema tvrdnji građana, ovisno o stranačkoj pripadnosti. Slična je situacija u Osijeku i drugim gradovima.

Borba protiv korupcije je dugotrajan i složen proces koji zahtijeva sveobuhvatne reforme. Neophodno je jačati institucije, povećati transparentnost, uvesti stroge kazne za korupciju i prije svega poticati građansko društvo da aktivno sudjeluje u borbi protiv ovog problema.

Indeksi percepcije korupcije

Da bismo dobili jasniju sliku o tome kako Hrvatska stoji u odnosu na druge zemlje, koristimo se indeksima percepcije korupcije, poput onog koji objavljuje Transparency International. Ovi indeksi rangiraju zemlje svijeta prema percepciji korupcije u javnom i privatnom sektoru, temeljeno na mišljenjima stručnjaka i poslovnih ljudi.

Općenito gledano, Hrvatska se nalazi u donjem dijelu ljestvice zemalja Europske unije po pitanju percepcije korupcije. To znači da se korupcija u Hrvatskoj doživljava kao raširenija nego u većini drugih članica EU.

I u usporedbi s drugim zemljama regije, Hrvatska se često nalazi u sličnom položaju. Zemlje jugoistočne Europe su tradicionalno imale visoku razinu korupcije, što je rezultat povijesnih, političkih i ekonomskih čimbenika. Međutim, postoje i neke razlike. Neke zemlje regije su uspjele postići veće napretke u borbi protiv korupcije od Hrvatske, dok su druge u još gorem položaju.

Korijeni korupcije u Hrvatskoj sežu duboko u prošlost, u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Proces tranzicije prema tržišnom gospodarstvu kakav je imala Hrvatska stvorio je brojne prilike za korupciju. Nedovoljno razvijene institucije i nedostatak transparentnosti u radu javne uprave olakšavaju koruptivne prakse.

Politička kultura koja tolerira da državom upravlja HDZ – stranka osuđena za korupciju korupciju i nagrađuje političku lojalnost, umjesto kompetencije, doprinosi širenju korupcije. Nedovoljna učinkovitost pravosudnog sustava u borbi protiv korupcije dovodi do toga da korumpirani često, i dan danas, ostaju nekažnjeni.

Osim nagrađivanja političke lojalnosti, HDZ je često gradio mrežu klijentelizma, gdje su se poslovi i usluge dodjeljivali na temelju stranačke pripadnosti, a ne sposobnosti. To je stvorilo atmosferu u kojoj se korupcija smatrala normalnom i očekivanom.

Mediji, posebno oni koji su bliski vlasti, često su štitili i još uvijek korumpirane političare i umanjuju samu ozbiljnost optužbi protiv njih. To je dodatno doprinijelo normalizaciji korupcije u društvu.

Nedovoljna transparentnost u radu javnih institucija omogućila je koruptivne prakse da se odvijaju u sjeni. Javnost je često bila isključena iz procesa donošenja odluka, a informacije o trošenju javnog novca  su uglavnom teško dostupne. Ljudi, tzv. zviždači pribijaju se na stup srama lažnim optužbama i to korumpiranim političarima uglavnom služi kao ‘alat’ da pokažu drugima što će se desiti ukoliko podignu svoj glas ili glavu.

Korupcija je uglavnom složen problem koji se ne može riješiti preko noći. Međutim, kontinuiranim naporima i promjenom političke kulture moguće je postići značajne rezultate. Ključno je da građani budu aktivni i da ne toleriraju korupciju, te da institucije rade svoj posao profesionalno i nepristrano.