Barbara Ušković
Uranjajući u svijet odraslih, zatrpani smo obvezama, traženjem vlastitog smisla i težnjom za mirom, a kada otkuca 12. mjesec i započne famozno blagdansko vrijeme, odjednom sve postane maraton. Tako neki duh Božića ni ne osjete od silnih blagdanskih priprema i posla. Neki ga nemaju s kime podijeliti pa odustanu od njega. Neki, okupani brigom, zaborave na blagdane. Gdje je nestala božićna čarolija? Kako smo to odrastanjem izgubili duh Božića – i kako da ga ponovno vratimo ?
Tamo negdje oko 15. prosinca, između zadataka na fakultetu, smjena na poslu i predugih „to-do“ lista, shvatim da više ne osjećam onaj isti nemir u trbuhu koji me je nekad držao budnom do kasno u noć.
Nisam to odmah primijetila. Postupno, kako godine dolaze svome kraju, čini se da je Božić izblijedio.
Nema više odbrojavanja kao nekad. Nema onog dječjeg smjeha i onog velikog, čudesnog i toplog osjećaja koji se događa samo kada dođe prosinac. Da, stvari su se morale promijeniti. Jer ipak više nismo djeca. Tu su obveze, obitelj, neizvjesnost. Tu je posao za koji brinemo. Tu su ljudi o kojima brinemo. I na kraju dana i za sebe moramo brinuti. A brinemo li onda zapravo o sebi kada ne možemo posvetiti malo vremena sebi? Malo vremena onom djetetu u nama koje želi osjetiti duh svojih prošlih Božića? Pa makar da zastanemo pogledati stari obiteljski album, pustimo si božićni film koji smo nekad gledali, ispečemo si kolač koji smo prije tamanili. Upalimo “Last Christmas” na putu do posla, malo ukrasimo svoj životni prostor, napravimo si topli napitak. Cilj ovog teksta nisu vjera i dobra djela u blagdansko vrijeme (iako su to također načini do božićnog duha), već mali ‘rituali’ koje smo odbacili s godinama misleći da za njih nemamo vremena i da su ‘predjetinjasti’.
1. Kako smo odustali od Božića?
Božić nije nestao. Ništa mu se nije dogodilo. Dogodili smo se mi. Odrastanje je spora, tiha promjena. Kada smo bili djeca, da, imali smo više vremena i svijet smo gledali drugačije. Božić je bio scenografija našim najvećim očekivanjima. Svaka lampica odražavala je naše veselje, svaka pahulja mogla je biti znak da se sprema čudo. Rasli smo u iščekivanju, u obećanju darova, mirisa kolača, zimskih praznika, obiteljskih okupljanja koja su nam se činila bezvremenska. U toj je slici sve bilo jednostavnije.
Danas, međutim, slika je prekrivena slojem obveza. Radimo, radimo, radimo. Lovimo rokove, trčimo pred rudo, gasimo požare koji se pale brže nego što ih možemo ugasiti. Božić dolazi, ali više nije događaj nego obveza: kupiti poklone, stići kući, uskladiti termine, pripremiti, organizirati, odraditi. Kao da smo od „živjeti Božić“ prešli na „administrirati Božić“. I nije ni čudo da čarolija bježi od Excel tablica i notifikacija.
2. Pa kako onda vratiti Božić?
Unatoč svemu, postoji nešto utješno u činjenici da Božić nikada zapravo ne nestane. On samo prestane dolaziti sam od sebe. Kao odrasli, moramo ga – i to zvuči grubije nego što jest – aktivno birati.
Možda je zato važno priznati si: nije problem u Božiću, nego u tempu u kojem živimo. Kada smo bili djeca, nismo morali „praviti mjesta“ za čaroliju. Ona je jednostavno bila tu. Danas je moramo ponovno stvoriti.
Ali kako?
Ne nužno velikim gestama. Ne zahtjevima da sve bude savršeno, kako je dragi Instagram sklon sugerirati. Ne pomahnitalim dekoriranjem ni prisilnim veseljem. Često je dovoljno tek nekoliko sitnih, gotovo neprimjetnih rituala koji probude ono što smo mislili da smo izgubili.
Možda je to paljenje lampica jedne večeri kad konačno dođemo kući iscrpljeni i dopustimo si da pet minuta sjedimo u tišini, bez mobitela. Možda je odlazak na topli čaj s osobom koju cijelu godinu nismo stigli vidjeti. Možda je stara božićna pjesma koja nas vrati u kuhinju gdje su se pekli kolači, u vrijeme kad smo imali manje briga, ali više radosti.
A možda je to i odluka da ogolimo Božić od nepotrebnih očekivanja. Da prihvatimo da se promijenio — i da se promijenio s razlogom. Odrasli Božić tiši je, manje svjetlucav, ali zato intimniji. Nema više iščekivanja darova, ali ima onih neprocjenjivih trenutaka koje darujemo jedni drugima: vrijeme, prisutnost, razgovor koji ostane u nama još dugo nakon blagdana.
Ponekad se nostalgija javi jer mislimo da je prošlost bila bolja nego što jest. Ali ona je, u svojoj biti, samo podsjetnik da su postojala vremena kada smo bili prisutniji, kada smo dopuštali sebi uživati bez osjećaja krivnje. Možda bismo zato trebali biti manje strogi prema sebi – i prema Božiću.
Jer Božić u odrasloj dobi nije izgubljen. Samo je drugačije raspoređen. Skrivao se u pauzama, u kratkim udisajima mira između dvije obaveze. U šetnji s prijateljem. U toplom svjetlu kuće kojoj se vraćamo. U činjenici da smo tu, unatoč svemu.
Da bismo vratili duh Božića, možda trebamo prestati ganjati osjećaj koji smo nekad imali. Jer on više neće doći. Mi nismo više ta djeca, a Božić više nije isto vrijeme kao nekad. Umjesto toga, možemo stvarati nove trenutke – komadiće radosti koji ne kopiraju prošlost, nego nježno nadopunjuju sadašnjost.
Na kraju krajeva, možda se čarolija Božića ne mjeri time koliko je jaka, nego koliko je prepoznajemo kad se pojavi. U malim stvarima. U ljudima koji nas vole. U pomaganju drugima. U nama samima, kada se napokon usporimo.
I možda je to najveći dar odraslog Božića: da nas podsjeti koliko nam malo zapravo treba da se opet osjetimo živima. I da je čudo i dalje tu — samo smo ga predugo gurali pod tepih.
Marina Kirichenko
Emilija Natalija Habulin
