Rad i zemlja od Lepenskog vira do Rimskog carstva

Kao što smo već kazali u tekstu ”Ekonomska nejednakost kroz povijest”, autori s poznatih svjetskih sveučilišta analizirali su 1267 arheoloških nalazišta diljem svijeta koristeći GINI index ekonomske nejednakosti koji mjeri prihod, bogatstvo, obrazovanje i/ili zdravstvene usluge. Klasificirali su potom sva nalazišta s obzirom na to je li se radilo o društvima ograničenima radnom snagom (mala društva na velikim ili plodnim teritorijima) ili materijalnim bogatstvom (velika društva na malo zemlje). Studija naziva “Labor, land, and the global dynamics of economic inequality” objavljena je u časopisu PNAS.

Od neolitskog Çatalhöyüka, preko Lepenskog vira do Teotihuacana i Mohenjo-dara, društva su bila stabilnija i otpornija na interne konflikte kada im je rad bio ograničavajući resurs (labor-limited), zaključuju autori, ali otporniji na vanjske pritiske, kada je to bila zemlja i materijalno bogatstvo (land-limited), zaključujemo mi.

Za potrebe ove studije autori su proučavali raspodjelu bogatstva, političku organizaciju i načine korištenja zemlje. Za određivanje sustava koriste razne arheološke i povijesne izvore, npr. veličinu stambenih jedinica. Veće razlike u veličini kuća često pokazuju veću nejednakost, što je češće u sustavima s ograničenom količinom obradive zemlje. Analizirali su i kapacitet skladištenja hrane. Velike razlike u skladištenju sugeriraju nejednak pristup resursima. Klasificirali su i zemljišnu infrastrukturu poput kanala, terasa i sustava navodnjavanja, što ukazuje na intenzivnu obradu zemlje i ograničenu dostupnost zemlje.

Zajednice ograničene dostupnošću radne snage

Radno ograničene (“labor-limited”) zajednice imaju obilje zemlje, ali malo stanovnika koji je obrađuju. Primjer su rani agrarni sustavi u kojima još nije došlo do intenzivne privatizacije zemljišta ili infrastrukture. Ona su, čini se, gradila egalitarnije i participativnije socijalne strukture, ali su bila neotpornija na dugoročne promjene i vanjske izazove. Prijenos bogatstva je u ovim društvima bio ograničen. Fortifikacije su služile obrani ljudi, a ne materijalnih resursa, što je dovodilo do veće otpornosti ovih minulih zajednica na interne konflikte.

Društva ograničena radnom snagom, kronološki poredana su, na primjer:

Lepenski Vir (Srbija, 9500. – 6000. pr.n.e., mezolitik/rani neolitik). Jedno od najstarijih trajnih naselja u Europi. Složene kamene kuće i simbolika ukazuju na organizirano društvo bez velike nejednakosti. To je rano mezolitsko naselje s fokusom na ribolov i sezonske aktivnosti i ograničenom akumulacijom materijalnog bogatstva. Naselje je napušteno oko 6000. pr.n.e. s dolaskom neolitskih farmera. Društvo, dakle, nije propalo, nego je prešlo s ribolovnog i sakupljačkog na poljoprivredni način života. Ekološka promjena i tehnološki šok mogu dovesti do kulturne transformacije, čak i bez društvenog kolapsa.

Çatalhöyük (Turska, 7100. – 5700. pr.n.e. neolitik): Poznato po gustoj naseljenosti, zbijenim kućama bez ulica i sa zgradama slične veličine. Freske i predmeti ukazuju na bogat simbolički život, ali bez elita, što ukazuje na nisku razinu društvene stratifikacije. Naselje je postupno napušteno oko 5700. pr.n.e. Vjerojatno zbog kombinacije degradacije okoliša, sanitarnih problema i društvenih napetosti. Ograničen prostor i rast populacije u egalitarnom sustavu može dovesti do unutarnjeg pritiska.

Vinča (Srbija i šira regija, 5700. – 4500. pr.n.e. kasni neolitik), Velika naselja s egalitarnim društvenim strukturama te naprednim keramičkim i metalurškim praksama. Ipak, arhitektonska i grobna homogenost sugerira nisku razinu stratifikacije i ograničenu akumulaciju materijalnog bogatstva. Ova kultura je kolabirala prije oko 4500 godina, pretpostavke su zbog mogućih prirodnih katastrofa poput požara ili poplava, ili vjerojatnije zbog dolaska novih populacija.

Tripiljska kultura (Ukrajina/Moldavija, 5400. – 2700. pr.n.e. (neolitik/bakreno doba) poznata je po velikim naseljima s homogenim stambenim strukturama i niskom razinom društvene nejednakosti. Izgradnja ogromnih proto-urbanih naselja s tisućama kuća u planskom rasporedu, naime, ne upućuje na jasne pokazatelje političkih elita. Kultura je kolabirala moguće zbog prevelikih naselja (oko 10.000 ljudi), klimatskih promjena ili dolaska nomadskih stočara Indoeuropljana sa sjeveroistoka. Ova kultura uči nas da visoka kompleksnost bez centralizirane kontrole može biti ranjiva na vanjske šokove.

Shandong (Kina, 3000. – 2000. pr.n.e. kasni neolitik). Naselje je iz neolitika s ograničenom akumulacijom materijalnog bogatstva. Tako autori barem interpretiraju slične kuće – sve su velike, jednake i nemaju monumentalna obilježja. Ova kultura nije propala, već je doživjela tranziciju prema dinastičkim sustavima. Ova kultura nas uči da se neka egalitarnija društva mogu transformirati u stratificirana mirnim putem.

Cahokia (SAD, 1050. – 1350. n.e. sj. američki srednji vijek) najveće je pretkolumbovsko naselje sjeverno od Meksika. Humci i monumentalne građevine ukazuju na organiziranu elitu, ali ne i ekstremnu stratifikaciju, odnosno sugeriraju ograničenu društvenu nejednakost. Mogući uzroci propasti su ekološki pritisak, prenapučenost, unutarnje tenzije i klimatske promjene. Pouka je da velika naselja bez pismenosti i čvrste centralizacije mogu propasti uslijed kombiniranih stresova.

Veliki Zimbabve (Zimbabve, 1100. – 1450. n.e. (afrički srednji vijek) karakteriziraju impresivne kamene građevine koje simboliziraju centraliziranu vlast, no dokazi o ekonomskim razlikama među slojevima su ograničeni, što upućuje na ograničenu društvenu stratifikaciju. Veliki obrambeni zidovi ne mogu spriječiti ekonomski pad zbog promjene trgovačkih puteva, a ograničavajući faktor je bila i prenapučenost te eksploatacija tla.

Zajednice ograničene obradivom zemljom

S druge strane postojala su i društva u kojima je zemlja bila ograničeniji resurs dok je radne snage bilo na pretek (na primjer robovlasnička društva). Ona su postajala više hijerarhizirana i stratificirana. Prijenos bogatstva bio je nasljedan i koncentriran, fortifikacije štite bogatstvo, a ne ljude, tehnološki su bila stabilnija, ali ranjivija na unutarnja previranja.

To su zajednice s intenzivnim sustavima obrade zemlje gdje je sva obradiva zemlja zauzeta, ograđena ili kontrolirana elitom. Također, zajednice su koje koriste životinje za vuču ili imaju sustave prisilnog rada (robovlasništvo ili radnu migraciju).

Društva ograničena obradivom zemljom ili drugim materijalnim resursima su npr.:

Durankulak (Bugarska, 4700. – 4200. pr.n.e., eneolitik) u kojem postoje jasni dokazi društvene nejednakosti i rane stratifikacije u kojem se razlikuju elitne i obične građevine i grobnice. Raskošne grobnice obično ukazuje na akumulaciju materijalnog bogatstva. Uzroci propasti ove zajednice nisu sasvim jasni; pretpostavka je promjena u društvenoj strukturi ili okolišu.

Mohenjo-daro (Indija/Pakistan, civilizacija doline Inda II: 2600. – 1900. pr.n.e., brončano doba) izrazito je urbanizirana sredina s planiranom infrastrukturom poput unutarnjeg sanitarnog čvora i javnih vodoputeva. Iako nema palača, distribucija prostora (gornji i donji grad) i infrastrukture ukazuje na razvijenu društvenu nejednakost. Fortifikacije štite bogatstvo – jer svi farmeri ostaju izvan zidina. Uzrok propasti bile su klimatske promjene – isušivanje i promjene tokova velikih rijeka dovele su do vjerojatnog pada trgovine, deurbanizacije ili političke fragmentacije.

Monte Albán (Meksiko, Zapoteci, 500. pr.n.e. – 750. n.e., pretkolumbovska Amerika) glavni je grad – politički i ritualni centar – Zapoteka s monumentalnom arhitekturom na umjetno izravnatoj planini koja ukazuje na razvijenu društvenu stratifikaciju i centraliziranu moć. Pretpostavke o propasti ove zajednice uglavnom idu u smjeru pada regionalnog utjecaja, mogućih unutarnjih sukoba i promjena trgovačkih ruta.

Atena (Grčka, 500. – 300. pr.n.e. klasična antika)

Karakteristike: Klasična antika s razvijenim političkim institucijama i izraženom društvenom nejednakošću. Klasični polis s demokratskom ideologijom, ali ekonomskom nejednakošću među građanima, strancima i robovima. Uzrok propasti je vojna slabost, unutarnje podjele, gubitak resursa i makedonsko osvajanje.

Teotihuacan (Meksiko 100. – 550. n.e. klasično razdoblje Mesoamerike)

Karakteristike: Veliko urbano središte s monumentalnom arhitekturom i dokazima o društvenoj stratifikaciji. Najveći grad pretkolumbovske Amerike. Ima zajedničke stambene komplekse, ali i izrazitu stratifikaciju u veličini kompleksa. Grad je propao u kombinaciji unutarnjih pobuna, krize resursa i požara u elitnim četvrtima.

Posljednji primjer iz Rimskog carstva i grada Wroxetera u Britaniji, naseljenog od 1. – 5. stoljeće n.e. Bilo je to rimsko urbano naselje s infrastrukturom i dokazima o društvenoj nejednakosti. Građevine različitih veličina i funkcija ukazuju na društvenu hijerarhiju. Napušteno je oko 5. st. nove ere s povlačenjem rimskih trupa.

Nestajanje s ‘pozornice povijesti’

Zajedničke pouke svih ovih društava su da nijedno društvo ne propada zbog samo jednog faktora i da otpornost nije vječna već sve ovisi o dinamici resursa, politike i okoliša. Autori na kraju zaključuju da postoji sustavna povezanost između tipa ekonomije (ograničena radom ili ograničena zemljom) i razine ekonomske nejednakosti.

Društva s ograničenim pristupom obradivoj zemlji temeljeni na infrastrukturi i vučnim životinjama (istočna hemisfera) imaju tendenciju dugotrajnije i veće nejednakosti, dok su zajednice ograničene zemljom, a temeljene samo na ljudskom radu (zapadna hemisfera) bile manje stabilne i kratkotrajnije.

Također, egalitarnost zajednica s ograničenim pristupom radnoj snazi ne znači manju kompleksnost, ali takva društva su brže nestajala s “pozornice povijesti”. Nejednakost korelira sa skalom naselja u “land-limited” sustavima, ali ne i u “labor-limited”, što implicira različite mehanizme upravljanja viškom. Visoka stratifikacija može destabilizirati društvo kad dođe kriza. (Hina)