Sigurnost i povjerenje: Kada slogan pada na ispitu stvarnosti

Dok hrvatska policija na vozilima ponosno ističe slogan “Sigurnost i povjerenje”, svakodnevica pokazuje sve veći jaz između deklarativnih uvjerenja i stvarne sposobnosti institucije da nije u mogućnosti ni zaštiti ni vlastite zaposlenike.

Cilj slogana je bio jasan: poruka koju javnost pamti i prepoznaje, s pozitivnim prizvukom, kojom se gradi identitet, imidž i ugled policije . Kako je tada objašnjeno, slogan treba poslati poruku da je sigurnost svih građana primarna odgovornost i dužnost policije te da građani imaju povjerenja u policiju koja svoj posao obavlja zakonito, poštujući ljudska prava, slobodu i dostojanstvo .

Lijepo zamišljeno. No, kako to biva s krilaticama, njihova težina mjeri se u stvarnosti – a ne u marketinškim kampanjama i nastupima na svečanim akademijama.

Zaštita na terenu – gdje je povjerenje?

“Sigurnost i povjerenje” nije samo natpis na policijskim automobilima. To je obećanje. Obećanje da je svaki građanin – pa tako i onaj u uniformi – siguran dok obavlja svoju dužnost. Upravo je ta dvostruka odgovornost – zaštita građana i zaštita vlastitih ljudi – temelj na kojem policija gradi svoj autoritet.

Međutim, ono što se sve češće viđa na terenu dovodi u pitanje upravo ovaj temeljni postulat. Slučajevi u kojima policijski službenici bivaju napadnuti, ugroženi ili dovedeni u situaciju u kojoj njihova sigurnost nije zajamčena, postavljaju teško pitanje: može li institucija koja ne može zaštititi svoje ljude na terenu jamčiti sigurnost drugima?

Primjer koji boli: Kada se zaštitari, policija i ostali javni djelatnici suočavaju s fizičkim napadima na radnom mjestu, a sustav ne reagira adekvatno – ne radi se samo o incidentu. Radi se o sustavnom propustu. Radi se o tome da se slogan o “sigurnosti” svodi na puko slovo na papiru, dok povjerenje – ono drugo obećanje iz gesla – polako, ali sigurno nestaje ako su upletene “važne” ličnosti, debljeg novčanika ili s rodbinsko prijateljskim vezama.

Afera “Nakaze” – suđenje koje razotkriva

Ako netko misli da su propusti u zaštiti policijskih službenika izolirani incidenti, neka pogleda u slučaj koji je potresao javnost – onaj koji je medijski prozvan “aferom nakaze”. Naime, u tijeku je suđenje koje je otvorilo Pandorinu kutiju. Riječ je o slučaju u kojem je kći lokalnog moćnika bila u središtu zbivanja, a pokazalo se da je policija, umjesto da zaštiti žrtvu, djelovala – blago rečeno – neadekvatno.

Ovo suđenje nije samo pravni postupak; to je socijalni i politički lakmus test za instituciju. Ono postavlja pitanje: tko je zaštićeniji u ovoj zemlji – običan građanin ili član obitelji lokalnog moćnika? Odgovor, nažalost, sam se nameće.

Moć, privilegije i nemoć zakona

Suđenje koje je u tijeku razotkriva jedan od najmračnijih aspekata društva: utjecaj koji lokalna vlast i veze imaju na rad pravosuđa i policije. Ako kći lokalnog moćnika može računati na to da će je institucije štititi – čak i kada je u pitanju teško kazneno djelo – dok obični smrtnici ostaju prepušteni sami sebi, onda cijeli sustav gubi smisao.

Ako policija nije u stanju zaštititi svoje zaposlenike, kako možemo vjerovati da će štititi nas?

Povjerenje – poljuljani temelj

Vratimo se na slogan. “Sigurnost i povjerenje” – dvije riječi koje su trebale objediniti sve ključne poruke policije . Međutim, kada se suočimo s realnošću – nemoći da se zaštite oni koji štite druge, i privilegijama koje u pravosudnom sustavu uživaju oni s vezama – povjerenje puca.

Povjerenje se ne gradi sloganima, već djelima. Ono se gradi transparentnošću, odgovornošću i, iznad svega, dosljednošću u provođenju zakona za sve – bez iznimke. Ono se gradi time da građani vide da je policija sposobna zaštititi i najranjivije, ali i da je dovoljno jaka da se suprotstavi najmoćnijima.

Ono što danas vidimo – od nemogućnosti zaštite policijskih službenika na terenu, do suđenja koja jednoj policijskoj djelatnici ne može pružiti ni adekvatno mjesto u sudnici i koja razotkrivaju veze i privilegije – nije samo problem institucije. To je problem društva. A slogan, ma koliko lijepo zvučao, ne može popraviti ono što je duboko ukorijenjeno u sustavu.