KAKO “GREENWASHA” EUROPSKA UNIJA?

Europska nadzorna financijska tijela, kolektivno poznata kao ESA objavila su nedavno svoje mišljenje o Uredbi o objavljivanju održivih financija (SFDR) u kojem su upozorili da ova načela postižu učinke potpuno suprotne od namjeravanih.

Uredba o objavljivanju održivih financija (SFDR) jedna je od onih koje se našem udruženom kontinentu odbijaju o glavu. Donesena s ciljem da se počnu smanjivati investicije u fosilna goriva, Uredba je propisala da svi investicijski fondovi moraju transparentno objavljivati u što ulažu.

Očekivanje je, čini se, bilo postavljeno iz moralne perspektive: ako javnost zna da europski fondovi ulažu u štetne ekološke prakse, neće im davati svoje povjerenje, stoga će ovi fondovi gubiti na svojoj snazi. No, takva, kao i obično samoprecjenjujuća rasudba Europske unije pokazala se pogrešnom.

Naime, u praksi se dogodilo da razni europski investicijski fondovi ulažu u kompanije fosilnih goriva izvan EU i jednostavno i transparentno, kao što je EU naložila objavljuju svoje investicije u fosilna goriva, i pritom eksplicitno kažu da je sve u skladu s europskom klimatskom regulativom.

Postroženje pravila

I jest. I ponovno nisu krivi investicijski fondovi, nego ”labava” europska pravila. Budući da su ove godine klimatske promjene otišle još jedan korak van naše kontrole, logično je da se usporedno s tom pojavom javlja i potreba za postroženjem pravila, barem među europskim tijelima zaduženima za regulaciju financijskih instrumenata.

Europsko tijelo za osiguranje i strukovne mirovine (EIOPA) je nadzorna i regulatorna financijska institucija Europske unije. To je neovisno savjetodavno tijelo Europske komisije, Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije. Jedna je od agencija EU-a koja obavlja posebne pravne, tehničke ili znanstvene zadaće i pruža savjete utemeljene na dokazima kako bi pomogla u oblikovanju informiranih politika i propisa na razini EU-a i na nacionalnoj razini.

EIOPA je osnovana kao posljedica reformi strukture nadzora financijskog sektora u Europskoj uniji. U studenome 2008. Komisija je zadužila skupinu na visokoj razini da izradi preporuke o tome kako ojačati europske nadzorne mehanizme s ciljem bolje zaštite građana i ponovne izgradnje povjerenja u financijski sustav.

Etikete za marketing

EIOPA je zajedno s drugim europskim tijelima za nadzor financija nedavno na vlastitu inicijativu  objavila mišljenje o SFDR uredbi. Njihovo mišljenje je da pravila imaju suprotan učinak te da uredba mora proći reviziju. Naime, najveći problem pojavio se vezano za članke 8. i 9., koji su, umjesto da određuju više i manje prihvatljive investicije u korporativnom sektoru prihvaćeni kao etikete za marketing. Budući da je bilo moguće ulagati u ugljen i druge fosilne izvore i istovremeno navesti to transparentno te time zadovoljiti odredbe Uredbe SFDR- njezina djelatnost svedena je na marketinško oruđe te se počela tretirati kao oznaka kvalitete za održivost. 

To se onda naravno pretvorilo u “greenwashing” i lažne prodaje, kaže EIPOPA i dodaje da umjesto da su SFDR pravila omogućila javnosti više jasnoće o tome gdje upravitelji imovine ulažu svoj novac i  donošenje informirane odluke o tome žele li da njihova štednja ili mirovinski fondovi podupiru aktivnosti koje štete klimi, ona su legitimizirala dotadašnje negativne klimatske prakse. To i ovu uredbu EU čini jako lošim i nejasnim pravilom koje onda nikada ne može ispuniti funkciju i cilj s kojim je doneseno.

Kako bi najbrže i najlakše ispravili ove greške, europska tijela za financijski nadzor smatraju da se SFDR mora hitno reformirati i revidirati i to na način da se uvedu jasnija kategorizacija i stvarni pokazatelji održivosti financijskih proizvoda. No, to nije sve; EIPOA upozorava da je nužno ovu Uredbu pretvoriti u “koherentan održivi financijski okvir koji se brine i za održivu financijsku tranziciju i zaštitu ulagača” javlja hina.hr.

U nastavku donosimo sažetak preporuka europskih tijela za financijski nadzor Europskoj Komisiji:

1. Komisija bi mogla razmotriti uvođenje sustava klasifikacije proizvoda, temeljenog na regulatornim kategorijama i/ili pokazateljima održivosti kako bi se potrošačima pomoglo u snalaženju u širokom izboru održivih proizvoda i podržao puni prijelaz na održivo financiranje;
2. Kategorije bi trebale biti jednostavne s jasnim objektivnim kriterijima ili pragovima, kako bi se utvrdilo u koju kategoriju proizvod spada. ESA-e potiču barem kategorije “održivosti” i “tranzicije”;
3. Indikator održivosti mogao bi se odnositi na održivost okoliša, društvenu održivost ili oboje, ilustrirajući ulagačima značajke održivosti proizvoda u mjerilu;
4. Mogućnosti za kategorizaciju proizvoda i/ili pokazatelj(e) održivosti treba ispitati kod potrošača i konzultirati se o njima. S jasnim kategorijama proizvoda i/ili pokazateljima održivosti, objave o održivosti ne bi trebale biti toliko detaljne i opsežne;
5. Komisija bi mogla preispitati koegzistenciju dvaju paralelnih koncepata “održivog ulaganja” kako je definirano u SFDR-u i ulaganja usklađenog s taksonomijom kako je definirano u Taksonomiji EU-a. Taksonomija EU predstavlja znanstveno utemeljenu referentnu točku prema kojoj se mjeri ekološka održivost, dok se SFDR više temelji na načelima i manje propisuje od taksonomije EU kada je u pitanju mjerenje održivih ulaganja. Komisija bi trebala dati prioritet dovršavanju Taksonomije EU-a i proširiti je na društvenu održivost;
6. ESA-e snažno preporučuju da Komisija osigura da objave o održivosti zadovoljavaju različite potrebe ulagača, a poboljšanja u objavama o održivosti trebaju uzeti u obzir različite distribucijske kanale, uključujući digitalne, i osigurati dosljednost pruženih informacija. Komisija bi trebala dati prednost samo bitnim informacijama za male ulagače, dok profesionalnim ulagačima mogu koristiti detaljnije informacije;
7. Komisija bi mogla pažljivo razmotriti treba li uključiti druge proizvode u opseg SFDR-a kako bi osigurala usklađene objave za proizvode koji su trenutačno u opsegu SFDR-a i sve druge proizvode koji bi mogli biti uključeni u opseg;
8. Informacije o ključnim pokazateljima negativnog učinka mogu se razmotriti za sve financijske proizvode, na temelju analize troškova i koristi koja opravdava uvođenje takvog zahtjeva; i
9. Komisija bi mogla procijeniti uvođenje okvira za procjenu značajki održivosti državnih obveznica, uzimajući u obzir specifičnosti te klase imovine.