Mrak, mrkli, mrkli mrak

Ovo je trebao biti samo još jedan tekst u nizu o slučajnoj i nefunkcionalnoj državi, o njenim pokorenim institucijama koje, najčešće, vode nekompetentne, potkapacitirane i polupismene osobe s čudnim ili lažnim diplomama. Ovo je trebao biti tekst o još jednoj hrabroj ženi koja se usuđuje ukazivati na kriminal u zdravstvu. Tekst o nasilju koje se provodi nad predsjedničkom kandidatkinjom Ivanom Kekin i  njenom obitelji.

Nije sumrak nego mrkli mrak

Namjera je bila ukazati da mi, kao društvo, ne tonemo u sumrak nego da smo u sumrak utonuli već ranih devedesetih, a da već odavno tapkamo u mrklom, mrklom mraku. I vrtimo se u krug. Od afere do afere. Od tragedije do tragedije. I ništa se ne mijenja, sve ostaje isto.

Trebao je biti tekst o osobama koje su rado viđeni gosti na javnim događanjima, koji sjede u vip ložama, na inauguracijama predsjednika, a ujedno su bili ili su i dalje glavni likovi crnih kronika.

U državi gdje se pravosuđe doživljava kao rak rana društva, gdje europski tužitelji, navodno, traže zaštitu od kontroverznih poduzetnika, gdje upravo ti kontroverzni uspješnici i ini poduzetnici ukazuju na potkupljivanje sudaca, ostalih osoba i institucija koje bi nas, ostale građane, trebale štititi. Oni, ti kontroverzni poduzetnici i, navodno, ravnopravni građani ove jadne zemlje, s punim pravom ističući presumciju nevinosti, nikada za išta osuđeni, javnosti govore o svojoj časti, ugledu i poštenju. Na one druge, koji skidaju ružičastu koprenu s njihovih anđeoskih nevinih lica, oni viču „Držʼte lopova!“ pokušavajući skrenuti pozornost i zamagliti pogled u svom smjeru. Govore nam o vlastitoj uspješnosti u poduzetničkim vodama i to u svim zamislivim lukrativnim područjima. O tome je danas trebao govoriti ovaj tekst, o hrabroj ženi i njenoj obitelji i nasilju kojem su izloženi, o indolentnoj i šutljivoj većini i, s druge strane, svim onim neraskidivo isprepletenim u nerazmrsivom klupku međusobnih interesa i mutnih, mutnih poslova.

Tragedija s trajnim posljedicama za sve

Međutim, kao rezultat nefunkcioniranja ove jadne države u gotovo svim njenim segmentima, desilo se još puno gore nasilje, nasilje nad nedužnom djecom.

Ovo će, nažalost, biti tekst o posljedicama koje trpimo zbog nefunkcioniranja države, počevši od onih na vlasti pa do zadnjeg odgovornog zaposlenika u bilo kojoj ustanovi ili instituciji kojima mi, baš svaki građanin ove zemlje, nismo u fokusu, a trebali bi biti. Kada im se već obraćamo s punim povjerenjem.  Tekst o jednoj majci koja je upozoravala i sugerirala nadležnom liječniku da njenom sinu nije dobro i da ga zadrži na liječenju. A nije, nije zadržan, jer, navodno, nije prepoznata ozbiljnost majčinog upozorenja. Tragedija koja se danas desila u osnovnoj školi u Zagrebu ostavit će teške i trajne posljedice za sve uključene. Neopisiva tragedija koja se možda mogla spriječiti ostavlja nas bijesnima, toliko bijesnima da bi mogli rušiti sve pred sobom, vrištati od nemoći i boli.

Ne, bojim se da niti ovo nije kap koja je prelila čašu. Kapi koje su prelile brojne čaše u ovoj pokorenoj državi već su se stopile u mutnu uskovitlanu bujicu i divlju rijeku poput onih koje nastaju nakon prirodnih katastrofa. Ovo i jest katastrofa. Katastrofa jednog društva i nezainteresiranosti da se stvari mijenjaju na bolje. Nikako da se desi buđenje svijesti građana da svojom snagom glasa usmjere bujicu da daleko, daleko odnese sve ove koji su uzrok zla koje nam se, kao društvu, događa.

Glorificiranje nasilja

„Ako postoji visoka agresivnost u društvu, destrukcija, ako se ne sankcionira, nažalost, ona se širi i proširi i do školskih klupa“  izjavio je danas povodom tragedije prof. dr.sc. Ante Bagarić, specijalist psihijatar, subspecijalist adiktolog i psihoterapeut.

„Činjenica je da smo sve više društvo koje glorificira nasilje“ izjavila je šokirana dječja psihologinja Ivana Delač.

Agresivnost, nasliništvo, korupcija, kriminal, regresija društva koju nitko ne rješava i s druge strane kronična apatija većine dovela nas je tu gdje jesmo.

Već se zazivaju ostavke ministara i samog premijera. One, u uređenom društvu, ne bi trebale biti upitne. Međutim, mi smo sve samo ne uređeno društvo. Iako niti jedna ostavka ne može vratiti život ovog nesretnog djeteta kao niti bilo koji ranije izgubljeni život, izgubljen zbog nemara ili zapostavljanja.

Zbog higijene i napretka društva, ostavke i pozivanje na odgovornost naprosto  su nužnost.

Premijer iskreno užasnut, suosjećajan i duboko pogođen ovom strašnom tragedijom, u što uopće ne sumnjamo da doista i jest, proglasit će dan žalosti u cijeloj zemlji. Međutim, jednodnevnim žalovanjem cijele zemlje ništa, ali baš ništa se neće promijeniti.

Promjene mogu doći samo snagom i voljom građana. Hoće li ova strašna tragedija ipak biti ta suvišna kap?