Uvođenje plaćanja potrošnje ugljika dovodi do ‘zelene ekonomije’?

Naplata potrošenog ugljika smatra se jednim od ključnih alata u nastojanjima da se ublaže i riješe negativne posljedice klimatskih promjena. Potrošeni ugljik kao roba koju možemo naplaćivati zapravo podrazumijeva emisije ugljičnog dioksida koje puštene u atmosferu doprinose globalnom zatopljenju. Problem s ovom idejom je određivanje “cijene ugljika”.

Paradoksalno, iako se poduzetnici inače zalažu za komodifikaciju svih ljudskih djelatnosti i usluga – to jest određivanje tržišne cijene svih naših aktivnosti kako bi se na njima moglo lakše zarađivati – kada se radi o cijeni ugljika, upravo su najveće kompanije fosilne industrije, ali i najveće svjetske korporacije te njihovi politički lobisti najveće prepreke određivanju realne cijene ugljika.

Ljevica i zeleni godinama već objašnjavaju da ni cijena ugljika ni porez na ugljik nisu stvarna rješenja, jer bi time teret saniranja klimatskih promjena neproporcionalno pao na pleća siromašnih i ugroženih dijelova svijeta, kao i siromašnih grupa unutar zemalja koje su najveći zagađivači. Čuju ih znanstvenici koji godinama već pokušavaju pronaći socijalno pravedan i ekonomski održiv način naplate ugljika, no ne čuju ih zakonodavci, korporacije, industrije ni lobisti.

Problem leži u tome što se u svim inačicama ideja naplate ugljika zamišlja kao regresivni porez. Kod regresivnog poreza svi plaćaju isti iznos ili istu stopu, ali taj iznos predstavlja veći udio u prihodu siromašnijih nego bogatijih. To je, dakle, sustav oporezivanja u kojem niže dohodovne grupe plaćaju proporcionalno veći dio svog prihoda u porezima nego bogatije klase. Drugim riječima, što je netko siromašniji, to ga porez više financijski pogađa.

Regresivni vs. progresivni porezi

Regresivni porezi su, primjerice, PDV (porez na dodanu vrijednost) kod kojega svi plaćaju isti postotak (npr. 25 posto), no siromašniji troše veći dio svog prihoda na osnovne potrepštine, pa ih PDV više pogađa. U istoj su skupini trošarine na gorivo, cigarete i alkohol: fiksne su i ne uzimaju u obzir prihod onoga tko ih plaća. Tu se nalazi i porez na ugljik: ako svi plaćaju istu stopu za emisije CO₂, siromašniji će osjećati veći teret jer troše veći dio prihoda na energiju i prijevoz.

No, postoje i druge vrste poreza, na primjer proporcionalni i progresivni. Proporcionalni porez je takozvani “flat tax” i njime se u pravilu oporezuje prihod, dok se u regresivnom oporezuje proizvod ili usluga. U “flat taxu” svi plaćaju isti postotak svog prihoda, bez obzira na to koliko zarađuju: ako je porezna stopa 10 posto, netko tko zarađuje 1000 eura plaća 100 eura poreza, dok onaj tko zarađuje 10.000 plaća 1000 poreza. Iako svi plaćaju isti postotak, bogatiji i dalje plaćaju više u apsolutnom iznosu.

Kod regresivnog poreza svi plaćaju isti iznos ili istu stopu za nešto na što siromašniji koriste veći dio svog prihoda, pa na kraju siromašniji plaćaju veći postotak svog dohotka od bogatijih. Regresivni porezi su, dakle, najčešće vezani uz potrošnju (npr. PDV, trošarine), dok proporcionalni porezi obično idu na prihod (flat tax na dohodak, dobit itd.).

Ključna razlika je u tome što kod proporcionalnog poreza svi plaćaju isti postotak svog prihoda, dok kog regresivnog svi plaćaju isti iznos, ali siromašnijima to odnosi veći dio prihoda. U praksi su mnogi porezi koje smatramo “neutralnima” zapravo regresivni, jer niže dohodovne klase troše veći dio svojih prihoda na osnovne potrebe.

Da je PDV osmišljen kao proporcionalni porez, ovisio bi o primanjima kupca: niži dohodovni razred plaćao bi manje stope PDV-a, a viši veće. Problem je u tome što bi trgovci morali provjeravati dohodak kupca, što je logistički i pravno neizvedivo. Druga opcija bio bi PDV s progresivnim stopama prema vrsti proizvoda, nešto slično brojnim kriznim mjerama koje posljednjih desetak godine provode vlade diljem svijeta.

Na primjer, niske ili nulte stope PDV-a na osnovne potrepštine (hrana, lijekovi, stanovanje) i više stope PDV-a na luksuzne proizvode (nakit, skupi automobili, privatni avioni). Ovo već postoji u mnogim državama kao kompromis između regresivnog i progresivnog sustava. No, da bi zaista bio proporcionalni, našem PDV-u nedostaje aspekt povrata siromašnijim građanima, čime bi se smanjio njihov ukupni porezni teret.

PDV se teško može učiniti potpuno proporcionalnim jer je vezan uz potrošnju, a ne uz prihod. Najrealniji način za smanjenje njegove regresivnosti je diferencirano oporezivanje proizvoda i povrat dijela poreza onima s nižim prihodima.

Porez na ugljik za zelenu ekonomiju

Ekonomski modeli za pravedniju raspodjelu bogatstva usmjereni su na progresivne poreze, dok regresivne poreze pokušavaju ublažiti kroz subvencije ili povrat dijela sredstava siromašnijima. Međutim, postojeći nacrti poreza na ugljik uglavnom se svode na eksternalizaciju troškova (ka krajnjim korisnicima i kupcima) na krajnje društvo i “greenwashing”. Progresivni porez na ugljik oporezivao bi profite, a ne prihode ni proizvode na koje najviše troše najsiromašniji.

Oporezivanje ugljika – u oblicima u kakvima trenutno postoji – neće riješiti problem klimatskih promjena, niti udariti temelje za izgradnju zelene ekonomije, jer omogućava korporacijama da “plate” za zagađenje umjesto da zaista smanje emisije. Pritom neće platiti one, iz profita, već mi, rastom cijena svih roba i usluga, kakvo već jasno vidimo u obliku rasta cijena energije i transporta.

Drugim riječima, tržišni mehanizmi ne smanjuju emisije CO2, već samo redistribuiraju njezinu naplatu kroz kompletno društvo. Oporezivanje ugljika ne vodi nužno smanjenju emisija, već samo preraspodjeli prava na emisije. Bogati će moći nastaviti zagađivati ako će si moći priuštiti kupnju ugljikovih bodova.

Porez na ugljik povećat će cijene osnovnih dobara (energije, transporta, hrane), što će najviše pogoditi radnike i siromašne dijelove društva. Korporacije preferiraju tržišna rješenja poput poreza na ugljik, jer ne zahtijevaju promjenu organizacije proizvodnih odnosa društva.

Puno više o ovoj temi možete pronaći u radu “Carbon pricing drives critical transition to green growth” autorica Mengesha i Roy, nedavno objavljenom u Nature Communications.Izvor: Hina AUTOR: Andrea Milat FOTO: Canva