Drito u Osijeku 2025. – Okus generacije bez kočnica

Osijek, 27. lipnja 2025. – Ljeto je, a u meni nemir. Onaj električni nemir. Ispod Tvrđe, gdje su Austro-Ugari nekad vodili evidenciju o topovima i pogubljenima, pulsiralo je nešto sasvim drugo – beatovi, dim roštilja i od svega drugog što se puši, previše TikToka i još više mladosti.

Povijest Drita

Kad je Drito krenuo 2016. u Zagrebu, još nije imao titulu „najvećeg trap festivala u regiji“. Bio je to svojevrsni eksperiment – hibrid starih hip-hop glava i nadolazećih pjevača s autotuneom u krvi. Prva izdanja vrtila su imena poput Kuku$a, High5-a, Kreše Bengalke i drugih, a publika je bila mješavina skejtera, gimnazijalaca i raspjevanih kvartovskih romantika.

Godinama, Drito se širio. Od Vintagea do Tvornice, pa do Boćarskog doma i dvorana koje su jedva mogle progutati sve što je festival nudio – beatovi, znoj, stihovi i generacijski krik. Kad se festival počeo seliti izvan Zagreba, u Split, Rijeku i Zadar, bilo je jasno – trap je postao mainstream, a drito njegov najglasniji PR.

Drito u Osijeku 2025.

Petnaest minuta prije početka programa, stojim s pivčugom u ruci kraj rijeke. Pogled mi bježi između nepreglednih redova ljudi i svjetlucavih tenisica koje svijetle u mraku kao da ih je nosio Elon Musk osobno. Atmosfera je – kako bi rekli Kuku$ – „gas, gas, gas.“ A bome i ljudi. Sve prisutno, ali sve pod nekakvom kontrolom. Ne anarhija, nego organizirani kaos s bas linijom. Prvi izlazi Z++, osječki heroj, lokalni dečko koji je već nekoliko godina na samom vrhu scene. Kad krene “Crno + zlatno”, cijeli prostor eruptira. Osijek ga je prihvatio kao svoje dijete koje je uspjelo u Zagrebu, ali se nije zaboravilo vratiti kući. Mikrofon mu je produžetak jezika, a stage samo još jedna ulica iz Retfale. Za njim – Bore Balboa, u tamnim naočalama i s nekom neobjašnjivom karizmom – polušapće, poluriga svoje stihove o depresiji, bombonima i rasklimanim emocijama. Publika zna svaku riječ. Nitko ovdje ne glumi da nije bio ranjen.

Slijedi Mimi Mercedez, jedina žena večeri – i lavica među lavovima. Dolazi kao urbana ratnica iz Beograda, s tekstovima o patrijarhatu i samostalnosti. Kad krene , djevojke u publici izbijaju suze i mobitele, a klinci prestaju bacati ruke u zrak – samo slušaju. Poštovanje. Klinac i Grše dolaze kasnije, kao duo koji nikad nije službeno duo, ali zvuče kao yin i yang trap univerzuma. Grše je sirov, zemljan, guturalan. Klinac je – kako bi rekli Amerikanci – butter smooth. Hitovi se nižu kao šibice u ruci pušača s ADHD-om. Nema pauze.

Publika

To nije ona festivalska elita što traži carft pivu i jastučiće za kampiranje. Ovo je sirova, digitalno-odgojena, post-pandemijska generacija koja zna što želi – želi istinu kroz distorziju, autentičnost kroz autotune, i – ironično-ljubav kroz patnju. I sve to u trajanju jednog beata.

Što Osijek dobiva?

Prvo, novac. Tisuće ljudi s kartama i žeđi stvaraju loklani GDP veći od pojedinih gradova. Pekare prazne i taksisti s osmijehom koji ne silazi s lica.

Drugo, kulturološki šamar. Osijek je dugo bio grad rocka, punka i mračnih podruma. Sad mu dolazi generacija koja više vjeruje u „Roland TR-08“ ritam mašinu nego u gitarski solo. Neki bi rekli da je to kraj, neki transformacija. Glazba nikad ne umire – samo mijenja oblik, kao voda.

Treće, zvuk budućnosti. Drito nije samo trap, no koliko god zvučalo prenapuhano, s vremenom će postati dokument vremena. Izljev svijesti jedne kulture koja se još ne zna objasniti, ali zna plesati dok gori svijet oko nje.

Drito noć završava

Oko 2:30 ujutro, kad zadnji izvođač silazi s pozornice i reflektori umjesto po stageu počinju svijetliti po asfaltu, hvata me ono isto što me uhvati svaki put nakon koncerta. Praznina. Ne ona depresivna, nego praznina kao nakon dobre knjige. Kao da si vidio nešto stvarno, ali znaš da to ne možeš ponijeti doma. Osijek je dobio svoje mjesto na trap karti. Drito nije samo stigao – on se upisao. I to ne olovkom, nego sprejem po betonu. Uz miris pive, suza, parfema i dima – zapisao je generacijsku priču o mladima koji više ne pitaju za dopuštenje. I ako me pitate je li to bilo vrijedno svega – karte, vrućine, guranja u WC redu, izgubljenih upaljača i nadraženih bubnjića- kažem da. Ne samo vrijedno. Neophodno. Jer, kad sve prođe, ostaješ ti, tvoje uši, tvoje srce -i spoznaja da si bio dio nečega stvarnog. Nečega što ćeš jednog dana možda zvati „naša stvar“.