Dvije Gorice: Kultura spaja što je povijest razdvojila

NOVA GORICA, 7. veljače 2025. (Hina/afp) – Anja Medved s tugom se prisjeća svoje bake, razdvojene od obitelji Pariškim sporazumom kojim je nakon Drugog svjetskog rata njezin rodni grad Gorica (tal. Gorizia) podijeljen između Italije i Jugoslavije.

Bodljikave žice više nema. Postavši neovisnom, Slovenija se 2004. pridružila Europskoj uniji, zatim šengenu, a ove godine, europska prijestolnica kulture, prvi put prekogranična, spaja talijansku Goricu i prijateljsku slovensku Novu Goricu.

Gorica je razdvojena razgraničenjem Italije i Jugoslavije 1947. godine. Stari grad ostao je u Italiji, a periferija i okolica pripali su Jugoslaviji, čije su vlasti na istočnoj strani odlučile sagraditi novi grad, simbol moći komunizma.

Između dvaju gradova nalazi se željeznička pruga i mjestimice podijeljene parcele, polja i vrtovi.

Anja Medved, redateljica dokumentarnih filmova, provela je život istražujući tu granicu, odnosno „rane izazvane grozotama povijesti i vječne ožiljke”.

Danas, u dobi od 56 godina, ima na to sretne uspomene, daleko od „traumatičnog” iskustva njezine bake.

Nakon početaka u stilu ‘željezne zavjese’, stanovnicima su od 1960-ih bile podijeljene propusnice i linija razdvajanja postala je poroznija.

S tim čarobnim papirom mala Anja voljela je „sjesti na bicikl i uputiti se u posve drukčiji talijanski svijet”.

GO! Bez granica

„Mirisi, boje, autobusi: paradoksalno, to me je ispunjavalo osjećajem slobode”, rekla je za AFP, pozdravljajući kulturni projekt koji po njezinu mišljenju može poslužiti kao lekcija Europi.

„Ako se nešto može zaključiti od prikupljenih svjedočanstava, to je da ratovi ne donose rješenja”.

S više od 400 događaja koji počinju u subotu, europska prijestolnica kulture želi oživjeti sjećanja na tu „bolnu prošlost”, ali i „ukloniti mentalne barijere”, rekla je direktorica projekta pod sloganom “GO! Bez granica” Mija Lorbek.

S jedne strane je Gorica s povijesti duljom od tisuću godina, uličicama popločenim kamenom i šarenim pročeljima, primjer mješavine arhitektonskih stilova središnje Europe.

S druge Nova Gorica, grad star tek 80 godina diči se modernističkim socijalističkim stilom sa širokim avenijama, parkovima i sveučilištem.

Njihove sudbine su sasvim suprotne. Nova Gorica, koja ima 13.000 stanovnika, postala je poželjna za život, a Goricu ljudi napuštaju i u 30 godina broj stanovnika smanjio se upola, sa šezdesetak tisuća na tridesetak.

„Volim ih zamišljati kao dvije sasvim različite sestre, ali koje približavajući se mogu pokazati put Europi”, rekao je talijanski publicist Andrea Bellavite, autor vodiča o dvama gradovima.

Nakon kratke faze neprijateljstava, slijedilo je dugo razdoblje ravnodušnosti, rekao je, ali sada su suradnje češće i možda će uskoro posve „nestati duhovni zid” koji ih je dijelio.

Posljednje počivalište Karla X.

Prijestolnica kulture prilika je i da se oda počast dragulju slabo poznatom turistima: grobu Karla X., posljednjeg Burbonca koji je vladao Francuskom.

Nakon što je abdicirao, pronašao je utočište u Austro-Ugarskoj, prvo u Pragu, a zatim u tom malenom gradu blage klime koji se tada zvao Habsburška Nica, i ondje je 1836. umro od bolesti.

I dok je Italija prilikom podjele teritorija 1947. naslijedila srednjovjekovni dvorac, Slovenija se može pohvaliti franjevačkim samostanom Kostanjevicom, smještenim na brežuljku iznad Nove Gorice, gdje počivaju kralj i petero članova njegove obitelj.

„Mi, Slovenci, nemamo vlastitog kralja, što znači da je Karlo X. jedini kralj koji je pokopan na našem tlu”, rekla je uz osmijeh knjižničarka samostana Mirjam Brecelj, pokazujući s ponosom mjesta koja je kralj sa svoje bolesničke postelje mogao vidjeti kroz prozor.

„U tome je sva ironija granice: tko bi mislio da bi jedan francuski kralj počivao u Novoj Gorici, socijalističkom gradu?”, rekla je Anja Medved, napominjući da ne treba suditi po stereotipima.