Ljutiti dječačić na velikom bijelom konju

Donosimo tekst objavljen u NYTimes-u, autora Davida Brooksa. David Brooks američki je novinar i književnik, kolumnist lista The New York Times. U svojim kolumnama  piše o političkim, društvenim i kulturnim trendovima, sukobu ideja i uvijek škakljivoj temi moralne formacije. U posljednjoj kolumni govori o stanju i razmišljanjima nove američke diplomacije i predsjednika Trumpa.

Uništenje USAIDa, prijetnje da će Kanada postati 51. država. Poniženje Ukrajine. Što se događa s vanjskom politikom SAD-a? Neki smatraju da je to potaknuto osobnom pohlepom predsjednika Trumpa ili njegovom sklonošću diktatorima. Oboje bi moglo zvučati istinito, ali niti jedno ne govori cijelu priču. Ono što je najvažnije predsjedniku Trumpu nije bogatstvo ili ideologija zemlje, već koliko je ona moćna. On vjeruje u dominaciju nad slabima i odavanje poštovanja jakima. To je strategija stara koliko i vrijeme. To se zove realizam.

Neandertalski realizam

Nemojte me krivo shvatiti. Toliko toga što g. Trump radi u inozemstvu, kao i ono što radi kod kuće, je nevješto, kratkovidno i okrutno. Ali također otkrivam u njegovoj administraciji priznanje da je liberalni međunarodni svjetski poredak bio moguć samo zahvaljujući vojnoj moći SAD-a i da Amerikanci više ne žele plaćati račune. To je realizam – grubi, nestrateški, “neandertalski realizam”, kako ga je politolog Stephen Walt jednom nazvao – ali ipak je oblik realizma.

Realisti vide svijet kao brutalno, anarhično mjesto. Za njih sigurnost ne proizlazi iz širenja ideologije demokracije i stvaranja međunarodnih zakona koje onda moramo provoditi, već iz toga što smo najjači nasilnik u kvartu — i izbjegavanja bitaka s drugim nasilnicima. Predsjednik Trump želi izbjeći rat s Rusijom. To znači otvrdnuti naša srca prema nevolji Ukrajine.

“Jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju”

Priča o podrijetlu realizma datira još iz Peloponeskog rata, kada je Atena, velesila tog doba, opsjela otok Melos i objavila da će, ako njeni ljudi ne obećaju svoju lojalnost, muškarci biti poklani, žene i djeca porobljeni, a otok koloniziran.

Melijci su protestirali da Atena nema pravo na to. Atenu nije bilo briga. Plemenite ideje trajne su onoliko koliko ih vojska provodi. Atenjani su izgovorili još uvijek poznatu rečenicu povjesničara  Tukidida: “Jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju.”

Iskreno, vjerojatno bih savio koljena i živio da se borim još jedan dan u tajnom otporu. Ali čelnici Melosa bili su hrabriji od mene. Odabrali su borbu. Rezultat? Muškarci su poklani, žene i djeca porobljeni, a otok je koloniziran. Jesu li bili heroji ili budale? Ako ih smatrate herojima, vi ste liberalni internacionalist, koji vjeruje da mir i sigurnost ovise o pravednim vladama koje se pridržavaju prosvijećenih pravila. Ako mislite da su bili budale, vi ste realist.

Nemate karte!

Prošlog je tjedna u Bijeloj kući g. Trump igrao ulogu Atenjanina. Kada je predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom rekao: “Trenutno nemate karte”, govorio je o strateškom položaju zemlje, a ne o plemenitim idejama ili zajedničkim vrijednostima. Jedan od razloga zašto je ova administracija toliko dezorijentirana je taj što je američka vanjska politika desetljećima bila vođena suprotnošću od realizma. Ključne borbe u Washingtonu, posebno u posljednjim desetljećima, bile su između neokonzervativaca koji su htjeli širiti demokraciju ratom i liberala koji su željeli širiti demokraciju mekom moći poput USAID i ugovora za jačanje civilnog društva.

Godinama su realistički mislioci protjerivani u akademsku zajednicu ili ignorirani. Hans Morgenthau, glavni politolog 20. stoljeća koji je bio jedan od najpoznatijih realista svoje generacije, savjetovao je Johnsonovoj administraciji da ne širi Vijetnamski rat i smijenjen je 1965. George Kennan argumentirao je protiv širenja NATO-a 1997., predviđajući da će to rasplamsati ruski militarizam i potkopati rusku demokraciju. Nitko nije slušao. Brent Scowcroft rekao je predsjedniku Georgeu W. Bushu da bi invazija na Irak bila teška pogreška. Nakon toga su ga tretirali kao autsajdera.

Ali posljednjih godina realizam raste u Washingtonu. Pojavile su se realistične političke trgovine poput Quincy Institute for Responsible Statecraft, Defence Priorities i Center for Analysis of US Grand Strategy pri RAND Corporation. Etiketa “realist” koristi se za opisivanje ljudi u novoj administraciji, poput potpredsjednika JD Vancea, državnog tajnika Marca Rubia i ravnateljice nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard. Jedan od najvažnijih realističkih mislilaca ovog doba, Elbridge Colby, kandidat je predsjednika Trumpa za zamjenika ministra obrane za politiku.

Razbacuje se etiketama kako bi se opisali ljudi u novoj administraciji, kao što su potpredsjednik JD Vance, državni tajnik Marco Rubio i direktorica nacionalne obavještajne službe, Tulsi Gabbard.

“Ulazimo u novo doba američkog realizma”

Izjavio je nedavno republikanac iz Missourija, senator Eric Schmitt.

Što je dovelo do ovog obrata? Dijelom je to nesigurnost, motivacija svih nasilnika. Dok su Sjedinjene Države bile svjetska velesila bez premca, Amerikanci su si mogli priuštiti korištenje svoje vojne moći za promicanje demokracije, u biti ignorirajući interes Kine za Tajvan i interes Rusije za Ukrajinu. Danas Rusija i Kina imaju hipersonične projektile kojima se američka vojska još ne zna učinkovito suprotstaviti. Kina već ima sposobnost onesposobiti američke satelite u svemiru, uništavajući GPS sustave o kojima ovise američka vojska i naše gospodarstvo, a vjeruje se da Rusija testira takvo oružje.

Amerika i njeni ratovi

Amerikanci nisu spremni za rat s Kinom. Zapravo, velik dio industrijskog kapaciteta potrebnog za vođenje takvog rata sada je u Kini, zahvaljujući naivnosti liberalnih internacionalista koji su odlučili od Kine napraviti svjetsku tvornicu. Unatoč tome, Sjedinjene Države i njihovi saveznici jači su od tima Rusije i Kine, ako budu zajedno. Ali mnogi Amerikanci više se ne žele boriti s našim saveznicima za plemenite ideje u inozemstvu, posebno nakon katastrofalnih ratova u Iraku i Afganistanu.

Pitanje je sada koji će okus realizma prihvatiti predsjednik Trump. Ofenzivni realisti poput Johna Mearsheimera vide rat s Kinom kao vrlo stvarnu i smrtonosno ozbiljnu mogućnost, a sve ostalo kao smetnju. Obrambeni realisti tvrde da bi velike sile trebale izbjegavati činiti stvari koje potiču slabije države da izgrade vlastitu snagu. Tu se Trump razilazi s mnogim realistima. Nijedan pravi realist ne bi prijetio aneksijom Kanade, Gaze i Grenlanda.

Plemenite ideje i nestanak Atene

Dok g. Trump prihvaća neke elemente realizma – popuštanje pred jakima i žrtvovanje slabih – njegovi tarifni ratovi i prijetnje protiv miroljubivih susjeda mogli bi završiti jednako skupo kao i vojni avanturizam prethodnog liberalnog poretka. Rajan Menon, profesor emeritus na City Collegeu u New Yorku, rekao mi je da će se ljudi koji očekuju da Trumpova administracija “slijedi knjigu realizma” pokazujući suzdržanost “jako razočarati”.

Na sastanku u Bijeloj kući, g. Zelensky je podsjetio g. Trumpa da bi rat jednog dana mogao naštetiti i Amerikancima. “Ne osjećate sada, ali ćete to osjetiti u budućnosti”, rekao je predsjednik Zelensky.

Predjsednik Trump se uvrijedio, uzvrativši: “Vi to ne znate. Nemojte nam govoriti što ćemo osjećati.”

Predsjedniku Trumpu Amerika je velika sila koju se Rusija ne bi usudila napasti, a Ukrajina je pijun koji se može žrtvovati. Ali evo što se tiče velikih sila: sve one na kraju nestanu. Neandertalski realizam ih ne spašava.

Nakon što je Atena opljačkala Melos, proširila se vijest o njezinoj brutalnosti. Njegovi saveznici su se okrenuli protiv nje. Atena je izgubila rat. Ispostavilo se da su plemenite ideje važne.