Od Black Sabbatha do samostalne slave: Kako je Ozzy Osbourne postao kralj rock ‘n’ roll ludila

U ranim jutarnjim satima 22. srpnja 2025., svijet je ostao bez jednog od najsugestivnijih i najkontroverznijih umjetnika u povijesti rock glazbe. Ozzy Osbourne, poznat i kao „Princ Tame”, preminuo je u 76. godini života nakon višegodišnje borbe s Parkinsonovom bolesti. Njegov odlazak ne označava samo kraj jedne karijere, već kraj jedne epohe u glazbi – epohe u kojoj je heavy metal progovorio glasom iz pepela industrijskog Birminghama i razgrmio svijet svojom iskrenom, sirovom silinom.

John Michael Osbourne rođen je 3. prosinca 1948. godine u Astonu, radničkom predgrađu Birminghama. Odrastao je u obitelji s šestero djece, u skromnim uvjetima, okružen tvornicama, dimnjacima i betonskim ulicama britanske poslijeratne svakodnevice. Još kao dječak razvio je interes za glazbu, nadahnut Beatlesima, no život mu nije nudio lagane puteve. Napustio je školu sa petnaest godina, radeći razne fizičke poslove. U mladosti je više puta bio u sukobu sa zakonom, a upravo ga je borba sa samim sobom i okolinom oblikovala u autentičnog umjetnika koji će kasnije dominirati glazbenom scenom.

Ozzy Osbourne – posljednji pozdrav legendi koja je živjela brže, glasnije i luđe od svih

Godine 1968., Osbourne osniva Black Sabbath zajedno s Tonyjem Iommijem, Geezerom Butlerom i Billom Wardom. Ovaj kvartet, tada gotovo anonimnih glazbenika, ubrzo je proizveo glazbeni zvuk koji će postati temelj heavy metala. Njihov prvi album, jednostavno nazvan “Black Sabbath”, objavljen je 1970. i pokrenuo je seizmičke promjene u rock glazbi. Zlokobni riffovi, mračni tekstovi i sirova energija pretočena u Ozzyjev specifičan vokal stvorili su estetsku paradigmu koja će desetljećima inspirirati brojne bendove i fanove diljem svijeta.

Albumi koji su slijedili – “Paranoid”, “Master of Reality”, “Vol. 4”, “Sabbath Bloody Sabbath” – cementirali su Black Sabbath kao pionire žanra. Ozzyjev glas, istodobno bolan i agresivan, lebdeći i teatralan, postao je prepoznatljiv instrument u svijetu glazbe. Njegovo pjevanje nije bilo tehnički savršeno, ali je bilo prokleto iskreno. U njegovim krikovima mogli ste čuti bijes radničke klase, tjeskobu ovisnosti, i gotovo dječju čudu nad ljudskim postojanjem. Bio je kanal za ono što se događalo ispod površine.

Krajem sedamdesetih, Osbourne biva izbačen iz Black Sabbatha zbog problema s ovisnošću o drogama i alkoholu. Bio je to kraj jedne ere, ali i početak novog poglavlja. Njegova solo karijera, koja počinje albumom “Blizzard of Ozz” iz 1980., pokazala je da Ozzy ima što za reći i izvan okvira benda. S pjesmama poput “Crazy Train” i “Mr. Crowley”, koje je obilježila briljantna gitara Randyja Rhoadsa, Ozzy se reinventirao i otvorio novo razdoblje u heavy metalu. Bio je istovremeno nostalgičan i svjež, s jasnim autorskim pečatom.

Sljedećih desetljeća izdao je više od deset samostalnih albuma, od kojih su mnogi postali komercijalni i umjetnički uspjesi. Ozzy nikada nije bio inovator u tehničkom smislu, ali je bio majstor atmosfere. Njegove pjesme u sebi su nosile elemente teatralnosti, introspektivne tuge i nadrealnog uvida. U pjesmama poput “Mama, I’m Coming Home” ili “No More Tears” mogao se osjetiti istinski ljudski ulog – čovjek koji je preživio vlastite demone, ali ih nikad nije sasvim pobijedio.

Njegov status kulturne ikone dodatno je potvrđen 2002. kada se na MTV-u počinje emitirati reality show “The Osbournes”. Serija, koja je prikazivala svakodnevni život obitelji Osbourne, pokazala je posve drugačiju stranu Ozzyja. Umjesto demona s pozornice, publika je vidjela zbunjenog, komičnog i emotivnog oca i supruga. Emisija je bila ogroman uspjeh, ali i pokazatelj kako je Ozzy postao više od glazbenika: postao je simbol, brend, javna figura čija prisutnost nadilazi žanrove i generacije.

Unatoč tome, njegovo zdravlje počinje naglo slabiti počevši od 2019. godine, kada mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Sljedećih godina bori se s nizom zdravstvenih komplikacija, uključujući operacije vrata i kralježnice, ali i dalje nastavlja stvarati. Posljednji album “Patient Number 9” objavljen je 2022. i kritički je dobro prihvaćen. Unatoč ograničenoj pokretljivosti, Ozzy je i dalje bio glazbeno relevantan, što svjedoči o snazi njegove volje i predanosti umjetnosti.

U srpnju 2025. godine, Ozzy se vraća u svoj rodni Birmingham kako bi održao svoj posljednji koncert pod nazivom “Back to the Beginning”. Na pozornici mu se pridružuju originalni članovi Black Sabbatha, a koncert postaje nezaboravna retrospektiva karijere koja je trajala više od pet desetljeća. Osbourne je nastupio sjedeći, zbog fizičkih ograničenja, ali njegov glas i karizma bili su nedirnuti. Taj koncert, simbolično i emocionalno nabijen, bio je savršen oproštaj s publikom.

Njegova smrt odjeknula je svijetom. Glazbena industrija, kolege, fanovi – svi su se opraštali od čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag. No Ozzyjeva ostavština ne živi samo u glazbi. Ona je prisutna u stavu, u estetici, u načinu na koji heavy metal postoji. Bio je oličenje kontrasta: mračan, ali human; razuzdan, ali nježan; ovisnik, ali i borac. Njegov život je bio ekstreman, ali i duboko ljudski.

Osbourne nije bio savršen, niti je to ikada tvrdio. Njegova iskrenost, ponekad brutalna, bila je ono što ga je učinilo voljenim. Nije skrivao svoje slabosti, nije bježao od svojih pogrešaka. Umjesto toga, koristio ih je kao gorivo za stvaranje nečega što nadilazi svakodnevicu. Bio je čovjek koji je od tame stvorio glazbu, koji je iz bola izvlačio melodiju.

Njegov glas, taj neponovljiv instrument između krika i molitve, ostaje kao svjedočanstvo jedne posebne epohe. Njegov utjecaj može se pratiti u stotinama bendova, u tisućama albuma, u milijunima fanova koji su u njegovoj glazbi pronašli utočište. Nije bio samo izvođač; bio je kulturalna sila, pokretač kolektivne svijesti koja je heavy metal pretvorila u više od glazbe.

Ozzy Osbourne ostavio nam je više od glazbene zaostavštine. Ostavio nam je lekciju o autentičnosti, o otpornosti, o hrabrosti da budemo ono što jesmo, ma koliko to ponekad bilo neugodna istina. U vremenu u kojem su maske i poza čest standard, Ozzy je bio netko tko je skinuo svaku masku i pokazao se takvim kakav jest: nesavršen, ali stvaran. I upravo zato je bio i ostao legenda.

U povijesti glazbe malo je onih koji su svojim radom, svojom pojavom i svojim životom utjecali na toliki broj ljudi. Ozzy Osbourne bio je jedan od njih. Njegov kraj je kraj jedne priče, ali ne i kraj njezina utjecaja. Jer sve dok negdje netko zavrti “Iron Man”, sve dok se na stadionu zaori “Crazy Train”, Ozzy će živjeti. U glazbi, u sjećanjima, u ikonografiji rokenrola. Bio je i ostat će ostati jedan od najvećih.

U ranim jutarnjim satima 22. srpnja 2025., svijet je ostao bez jednog od najsugestivnijih i najkontroverznijih umjetnika u povijesti rock glazbe. Ozzy Osbourne, poznat i kao „Princ Tame”, preminuo je u 76. godini života nakon višegodišnje borbe s Parkinsonovom bolesti. Njegov odlazak ne označava samo kraj jedne karijere, već kraj jedne epohe u glazbi – epohe u kojoj je heavy metal progovorio glasom iz pepela industrijskog Birminghama i razgrmio svijet svojom iskrenom, sirovom silinom.

John Michael Osbourne rođen je 3. prosinca 1948. godine u Astonu, radničkom predgrađu Birminghama. Odrastao je u obitelji s šestero djece, u skromnim uvjetima, okružen tvornicama, dimnjacima i betonskim ulicama britanske poslijeratne svakodnevice. Još kao dječak razvio je interes za glazbu, nadahnut Beatlesima, no život mu nije nudio lagane puteve. Napustio je školu sa petnaest godina, radeći razne fizičke poslove. U mladosti je više puta bio u sukobu sa zakonom, a upravo ga je borba sa samim sobom i okolinom oblikovala u autentičnog umjetnika koji će kasnije dominirati glazbenom scenom.

Godine 1968., Osbourne osniva Black Sabbath zajedno s Tonyjem Iommijem, Geezerom Butlerom i Billom Wardom. Ovaj kvartet, tada gotovo anonimnih glazbenika, ubrzo je proizveo glazbeni zvuk koji će postati temelj heavy metala. Njihov prvi album, jednostavno nazvan “Black Sabbath”, objavljen je 1970. i pokrenuo je seizmičke promjene u rock glazbi. Zlokobni riffovi, mračni tekstovi i sirova energija pretočena u Ozzyjev specifičan vokal stvorili su estetsku paradigmu koja će desetljećima inspirirati brojne bendove i fanove diljem svijeta.

Albumi koji su slijedili – “Paranoid”, “Master of Reality”, “Vol. 4”, “Sabbath Bloody Sabbath” – cementirali su Black Sabbath kao pionire žanra. Ozzyjev glas, istodobno bolan i agresivan, lebdeći i teatralan, postao je prepoznatljiv instrument u svijetu glazbe. Njegovo pjevanje nije bilo tehnički savršeno, ali je bilo prokleto iskreno. U njegovim krikovima mogli ste čuti bijes radničke klase, tjeskobu ovisnosti, i gotovo dječju čudu nad ljudskim postojanjem. Bio je kanal za ono što se događalo ispod površine.

Krajem sedamdesetih, Osbourne biva izbačen iz Black Sabbatha zbog problema s ovisnošću o drogama i alkoholu. Bio je to kraj jedne ere, ali i početak novog poglavlja. Njegova solo karijera, koja počinje albumom “Blizzard of Ozz” iz 1980., pokazala je da Ozzy ima što za reći i izvan okvira benda. S pjesmama poput “Crazy Train” i “Mr. Crowley”, koje je obilježila briljantna gitara Randyja Rhoadsa, Ozzy se reinventirao i otvorio novo razdoblje u heavy metalu. Bio je istovremeno nostalgičan i svjež, s jasnim autorskim pečatom.

Sljedećih desetljeća izdao je više od deset samostalnih albuma, od kojih su mnogi postali komercijalni i umjetnički uspjesi. Ozzy nikada nije bio inovator u tehničkom smislu, ali je bio majstor atmosfere. Njegove pjesme u sebi su nosile elemente teatralnosti, introspektivne tuge i nadrealnog uvida. U pjesmama poput “Mama, I’m Coming Home” ili “No More Tears” mogao se osjetiti istinski ljudski ulog – čovjek koji je preživio vlastite demone, ali ih nikad nije sasvim pobijedio.

Njegov status kulturne ikone dodatno je potvrđen 2002. kada se na MTV-u počinje emitirati reality show “The Osbournes”. Serija, koja je prikazivala svakodnevni život obitelji Osbourne, pokazala je posve drugačiju stranu Ozzyja. Umjesto demona s pozornice, publika je vidjela zbunjenog, komičnog i emotivnog oca i supruga. Emisija je bila ogroman uspjeh, ali i pokazatelj kako je Ozzy postao više od glazbenika: postao je simbol, brend, javna figura čija prisutnost nadilazi žanrove i generacije.

Unatoč tome, njegovo zdravlje počinje naglo slabiti počevši od 2019. godine, kada mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Sljedećih godina bori se s nizom zdravstvenih komplikacija, uključujući operacije vrata i kralježnice, ali i dalje nastavlja stvarati. Posljednji album “Patient Number 9” objavljen je 2022. i kritički je dobro prihvaćen. Unatoč ograničenoj pokretljivosti, Ozzy je i dalje bio glazbeno relevantan, što svjedoči o snazi njegove volje i predanosti umjetnosti.

U srpnju 2025. godine, Ozzy se vraća u svoj rodni Birmingham kako bi održao svoj posljednji koncert pod nazivom “Back to the Beginning”. Na pozornici mu se pridružuju originalni članovi Black Sabbatha, a koncert postaje nezaboravna retrospektiva karijere koja je trajala više od pet desetljeća. Osbourne je nastupio sjedeći, zbog fizičkih ograničenja, ali njegov glas i karizma bili su nedirnuti. Taj koncert, simbolično i emocionalno nabijen, bio je savršen oproštaj s publikom.

Njegova smrt odjeknula je svijetom. Glazbena industrija, kolege, fanovi – svi su se opraštali od čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag. No Ozzyjeva ostavština ne živi samo u glazbi. Ona je prisutna u stavu, u estetici, u načinu na koji heavy metal postoji. Bio je oličenje kontrasta: mračan, ali human; razuzdan, ali nježan; ovisnik, ali i borac. Njegov život je bio ekstreman, ali i duboko ljudski.

Osbourne nije bio savršen, niti je to ikada tvrdio. Njegova iskrenost, ponekad brutalna, bila je ono što ga je učinilo voljenim. Nije skrivao svoje slabosti, nije bježao od svojih pogrešaka. Umjesto toga, koristio ih je kao gorivo za stvaranje nečega što nadilazi svakodnevicu. Bio je čovjek koji je od tame stvorio glazbu, koji je iz bola izvlačio melodiju.

Njegov glas, taj neponovljiv instrument između krika i molitve, ostaje kao svjedočanstvo jedne posebne epohe. Njegov utjecaj može se pratiti u stotinama bendova, u tisućama albuma, u milijunima fanova koji su u njegovoj glazbi pronašli utočište. Nije bio samo izvođač; bio je kulturalna sila, pokretač kolektivne svijesti koja je heavy metal pretvorila u više od glazbe.

Ozzy Osbourne ostavio nam je više od glazbene zaostavštine. Ostavio nam je lekciju o autentičnosti, o otpornosti, o hrabrosti da budemo ono što jesmo, ma koliko to ponekad bilo neugodna istina. U vremenu u kojem su maske i poza čest standard, Ozzy je bio netko tko je skinuo svaku masku i pokazao se takvim kakav jest: nesavršen, ali stvaran. I upravo zato je bio i ostao legenda.

U povijesti glazbe malo je onih koji su svojim radom, svojom pojavom i svojim životom utjecali na toliki broj ljudi. Ozzy Osbourne bio je jedan od njih. Njegov kraj je kraj jedne priče, ali ne i kraj njezina utjecaja. Jer sve dok negdje netko zavrti “Iron Man”, sve dok se na stadionu zaori “Crazy Train”, Ozzy će živjeti. U glazbi, u sjećanjima, u ikonografiji rokenrola. Bio je i ostat će ostati jedan od najvećih.