Tko nas to (ne) čuva? Tko će odgovarati?

Nakon brutalnog dvostrukog ubojstva koje je potreslo Hrvatsku, otvara se pitanje kakvi ljudi ulaze u elitne sigurnosne strukture i tko uopće kontrolira one koji bi nas trebali štititi.

Izgubljeno povjerenje

U zemlji u kojoj su građani odavno izgubili povjerenje u pravosuđe, policiju, zdravstvo, a sada i u samu srž nacionalne sigurnosti, dogodilo se ono što više nitko ne može nazvati “izoliranim incidentom”. Brutalno ubojstvo dvoje mladih ljudi, među kojima je bila i majka malog djeteta, nije samo obiteljska tragedija – to je poraz države. Ubojstvo koje je navodno naručio bivši suprug, a počinio pripadnik elitne vojne postrojbe koja štiti najviše državne dužnosnike, otvara pitanje: tko su ljudi kojima povjeravamo živote, i tko ih uopće provjerava?

Da nam je država cirkus i samoposluživanje za odabrane, znamo već odavno. Svako tko je imao prilike susresti se s nekim sektorom, koji bi trebao služiti na dobrobit građanima, zna o ćemo pričamo.

Nacionalna sigurnost

O tajnim službama, o vojnoj sigurnosti javnost ne zna mnogo. Nije to za svačije uši. Oni bi trebali raditi u sjeni, strogoj tajnosti. Biti nevidljivi i nepoznati. Oni bi trebali biti nešto najsigurnije i najvrednije što država ima. Nešto čija čistoća i usmjerenost na javno dobro nikada, ali baš nikada, ne bi trebala biti pod sumnjom. Sada je i ovaj segment razgoljen do kosti. I ukazala se sva trulost i smrad. Kao niti u jednom segmentu našeg društva, očito je da niti ovdje ništa ne štima. Nije da nismo i do sada svjedočili netransparentnim razrješenjima i natezanjima oko kandidata koje je trebalo imenovati na te vrlo važne pozicije. Ukoliko na samom vrhu ne štima, što je tek na nižim razinama?

Ubojica iz elitne jedinice

Osumnjičeni izvršitelj ovog okrutnog zločina pripadnik je elitne postrojbe specijalizirane za zaštitu vrha države. Njegova zadaća nije bila ubijati, nego štititi. Njegova lojalnost nije smjela biti na prodaju, a spremnost da oduzme život – nezamisliva. No, upravo to se dogodilo. Iz navodno financijskih motiva, ovaj čovjek je bez imalo zadrške oduzeo dva života. Ako je bio spreman za mali novac ubiti nevine civile, postavlja se jezivo pitanje: za koliko bi bio spreman ubiti štićenu osobu?

Sigurnosne provjere – fikcija ili farsa?

Kakve su to sigurnosne provjere koje ne mogu detektirati psihološki profil čovjeka koji će hladnokrvno likvidirati dvoje ljudi? Kako je moguće da netko s takvim sklonostima, ili s tako niskim pragom moralne odgovornosti, uopće dospije u jedinicu čiji je zadatak zaštita nacionalne sigurnosti? Odgovori se ponovno traže nakon tragedije, kad je kasno.

Opet istrage nakon tragedije

Sama smrt, na tako brutalan način, dvoje mladih i nevinih ljudi nije nezamisliva tragedija samo za njihove najbliže nego i za društvo u cjelini. Kakva to obijesnost i neodgovornost, ili bolest mora biti da, gotovo iz zabave, ubiješ dvoje ljudi koje niti ne poznaješ. Kako je uopće u elitnu postrojbu ušla osoba koja je za mali novac spremna ubiti? Sve je više propusta i slučajeva koji ukazuju da i one službe koje bi trebale bdjeti nad našom sigurnosti, rade po upitnim kriterijima. Ili se i ovdje radi bez ikakvog znanja i smisla. Nadležni sada obećavaju istragu od samog početka. Koliko puta smo to već čuli? Koliko smo puta gledali kako se nakon tragedija pokreću revizije, analize, komisije, koje potom završe u ladici – zajedno s odgovornošću?

Nonšalantnost prema problemu

Naravno da se i u najuređenijim sustavima dogode propusti. Mi sasvim sigurno nismo najuređeniji. Mi smo svjetlosnim godinama daleko i od uređenog. Međutim, kada se u uređenim društvima i dogodi propust tada su sankcije ozbiljne i promptne. Kod nas se prvo čeka sudski pravorijek ili, u najboljem slučaju, pokretanje sudskog postupka. A to traje, traje i traje. Jedino što može skratiti proces jest medijski pritisak. Ako se dogodi. Izjavili najviši državni dužnosnici da se uvijek može dogoditi da takve osobe budu i u takvom viskoko kontroliranom sustavu.

Šutnja kao obrambeni mehanizam

I u ovakvim sustavima, kao i inače kod nas, gdje je prijavljivanje nepravilnosti često jednako samouništenju, ne treba čuditi ako je netko i znao da s osumnjičenim nešto nije u redu – ali je šutio. Možda iz straha. Možda iz navike. A možda jer je znao da se u ovoj državi ne sankcioniraju odgovorni, nego prijavitelji.

Sustav koji štiti sam sebe, a ne građane, postaje sam sebi svrha. A građani ostaju nezaštićeni. Kao u ovom slučaju. Kada pripadnik elitne jedinice postane plaćeni ubojica, jasno je da temelji sustava nisu napuknuti – nego urušeni.

Važno je tko priča, a ne što se protuzakonito radi

U povijesti naše države svjedočili smo i slučajevima da se prisluškivalo i proganjalo novinare. Prisluškivalo se i druge osobe kada im se htjelo napakostiti, kada ih se htjelo prokazati i riješiti ih se. Kako to da se ne kontroliraju i provjeravaju osobe koje rade na najvažnijim mjestima i zaduženi su za nacionalnu ili osobnu sigurnost štićenih osoba?

Nacionalna sigurnost