Ukrajina će pobijediti — sa ili bez našeg dopuštenja

Ako stvarno stojimo uz Ukrajince, naša je uloga podržati njihove odluke. Nitko od nas nema pravo niti ovlast reći im kada i što trebaju predati, izjavio je Gabrielius Landsbergis član Europskog vijeća za vanjske odnose. Bivši ministar vanjskih poslova Litve od 2020. do 2024. godine.

Tjedan dana prije strašnog zlostavljanja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Ovalnom uredu, imao sam čast sjediti na panelu s bivšim britanskim premijerom Borisom Johnsonom na konferenciji u Kijevu. Razgovarali smo o onome što se tada zvalo “ugovor o mineralima”, jer su neki još vjerovali da “ugovor” može biti tako jednostavan.

Dogovor bez sigurnosnih jamstava nije dogovor

Upozorio sam ga, kao što je Zelensky kasnije upozorio američkog potpredsjednika, da ruski predsjednik Vladimir Putin ne poštuje dogovore — i, uostalom, bez sigurnosnih jamstava, ovo čak ne bi niti bio pravi dogovor.

Ali, Johnson je savjetovao Ukrajini da prihvati dogovor kao korak u pravom smjeru — znate, detalji će se razjasnit kasnije, nemojte toliko tvrdoglavi u vezi s čuvanjem svojih minerala, uzmite “pobjedu”. Smatrao sam to prilično površinskim pristupom.

Bio sam ministar vanjskih poslova Litve kada je Putin pokrenuo svoju tzv. “specijalnu vojnu operaciju” 2022. godine. Tako da sam imao tri godine bliskog iskustva s time kako zapadni političari pogrešno procjenjuju Putina, omalovažavaju Ukrajince, ponovo i ponovo ih podcjenjuju.

Razumijem zašto ovaj Dunning-Kruger orijentalizam i dalje postoji, ali mora prestati. Ne bi trebalo biti teško razumjeti da stvari u različitim dijelovima svijeta funkcioniraju drugačije i zahtijevaju lokalno znanje. I dok ja očekujem da oni koji daju savjete imaju dobre namjere, čini se da je arogancija strašna droga.

Fokusirajmo se na cilj

Maknimo nedavne distrakcije sa stola i  fokusirajmo se ponovno na naš cilj. Svi mi govorimo da podržavamo ukrajinski suverenitet. Svi smo na istoj strani. Dakle, ako ovo pratimo logično, nitko od nas nema pravo niti ovlast reći Ukrajini kada i što treba predati.

Ukrajina pripada Ukrajincima. Mi smo na njihovoj strani. Naša je uloga iskoristiti našu moć kako bismo im omogućili da imaju veće šanse i podržavati njihove odluke dok ne pobjede. Nismo tu da ih podučavamo što da nose ili kako da pregovaraju s Vladimirom “krši dogovore dok je tinta još svježa” Putinom.

Ako stvarno stojimo uz Ukrajinu, i ako vjerujemo u demokraciju koliko tvrdimo da vjerujemo, moramo se također obvezati da ćemo podržavati demokratske Ukrajince bez obzira na sve — čak i ako izgube bitke, čak i ako izgube Kijev, čak i ako posljednji preživjeli borac bude pogubljen od strane okupatorskog marionetskog režima, čak i ako se čini da je sve izgubljeno na desetljeća, i ako svi zabranjeni simboli moraju ostati skriveni ispod podnih dasaka, čekajući svoj dan slobode.

Koliko god bude potrebno

Možda izgleda kao dugoročna obveza, ali rekli smo: “Koliko god bude potrebno.”

Jesmo li lagali? Jesmo li mi ti “loši”? Možemo dokazati da nismo tako da požurimo Ukrajinu učiniti što vojnije snažnijom i što sigurnijom.

Istina je, čak i ako se povučemo i dopustimo da Ukrajinu nadmaše njezini neprijatelji, ukrajinska sloboda će jednog dana ponovno uzrasti, suncokret slobode širit će svoje žute latice prema plavom nebu, a obnovljena neovisna Ukrajina će postojati — s našim ili bez našeg dopuštenja. I kada Ukrajina konačno bude slobodna, ništa neće biti zaboravljeno. Svaki Ukrajinac i njihovi potomci zauvijek će pamtiti tko je vjerovao u njih, a tko nije.

Ja sam Litvanac. Rođen sam pod sovjetskom okupacijom, a nakon što su se generacije mojih roditelja i djedova i baka usprotivile svojim osvajačima i istjerale ih, demokratski sam izabran u vladu svoje zemlje. Ja sam živi dokaz da s dovoljno volje sloboda može biti izvučena iz najcrnje od crnih rupa — pogotovo kada se prijatelji demokracije okupe da pomognu.

Zato učinimo upravo to, bolje prije nego kasnije, bolje u potpunosti nego polovično. Britanski i francuski čitatelji, osobito obožavatelji Winstona Churchilla i Charlesa De Gaullea, trebali bi moći prepoznati o kakvom duhu govorim. Pišem ove riječi 11. ožujka, na dan kada slavimo Obnovu Nezavisnosti Litve. A ako Ukrajina bude naoružana da pobijedi, nikada više nećemo morati obnavljati neovisnost Litve.

Izvor: POLITICO