Vjeroučitelj Marin Miletić i retorika vješanja: što nam povijest kršćanstva govori o “opravdanom” nasilju

Isus je propovijedao kraljevstvo božje, ne kao političar poput saborskog zastupnika bivšeg vjeroučitelja Marina Miletića, ili kao politički poredak, već kao stanje duha prema svom bližnjem. Isusov život završava nasilnom smrću, javnim vješanjem i pribijanjem na križ, sličnim onim kako danas preporuča Marin Miletić koji je navodno vjernik. Kršćani se danas u Hrvatskoj dijele na katolike, pravoslavce, protestante, nestorijance i monofizite i sljedbenike Marina Miletića i MOST-a.

Bivši vjeroučitelj i sadašnji saborski zastupnik Marin Miletić (MOST) ponovno je aktualizirao raspravu o granicama javnog govora. Miletić je u medijima i na društvenim mrežama iznosio izjave koje uključuju predlaganje mučenja i vješanja “naglavačke” na trgovima diljem Hrvatske. Iako je riječ o retorici koja šokira, ona nije bez presedana u povijesti kršćanstva – no upravo ti presedani pokazuju zašto je takav govor duboko problematičan.

Smrtna kazna s vremenom postaje najčešće korištena metoda kažnjavanja. Vrhunac doživljava u 15. stoljeću kada spaljivanje postaje normativ u kršćanstvu za kažnjavanje krivovjernika. Katolička Crkva, koja nije reagirala na riječi izgovorene u Saboru, općenito je bila protiv krivovjernika i zalagala se za njihovo istrebljenje. Javna paljenja na lomači nisu strana u kršćanskoj povijesti.

Tko je Marin Miletić i što je rekao?

Marin Miletić javnosti je postao poznat 2019. godine kao vjeroučitelj u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, koji je smijenjen s te pozicije nakon oštrog govora na prosvjedu prosvjetara u Zagrebu. Riječka nadbiskupija ogradila se od njegovih izjava, a Katehetski ured donio je odluku o premještaju. Miletić je kasnije nastavio javno djelovati, između ostalog kao kandidat za riječkog gradonačelnika, a mediji su izvještavali o njegovim kontroverznim istupima i prijetnjama koje i sam prima.

Ključni trag o njegovim izjavama o vješanju nalazi se u naslovu članka Večernjeg lista iz listopada 2026.: “Što bi u Miletićevoj distopiji radili s ljudima svjedoči govor u Saboru poput njegova o vješanju”. Iako sam članak u dostupnom isječku zbog same okrutnosti izgovorene u Saboru ne donosi cijeli citat, naslov jasno upućuje na to da je Miletić zagovarao vješanje kao odgovor na  probleme u Hrvatskoj. Riječ je, dakle, o retorici koja smrtnu kaznu – i to javno, na trgovima – predlaže kao sredstvo obračuna.

Povijesne paralele: kršćanstvo i nasilje “u ime pravde”

Miletićev prijedlog nije nov u povijesnom smislu. Tijekom stoljeća, kršćanske institucije su u ime “pravovjerja” i “obrane zajednice” koristile upravo one metode koje Miletić danas spominje: javna pogubljenja, mučenja i vješanja.

Inkvizicija i “strappado”. Srednjovjekovna i kasnija inkvizicija sustavno je koristila mučenje kako bi iznudila priznanja. Jedna od najpoznatijih metoda bila je strappado – žrtvi su ruke vezane iza leđa, a zatim je podizana u zrak pomoću užeta, često puštana da naglo padne, što je uzrokovalo iščašenja i teške boli. Ta je metoda bila “najprimjenjivanija u doba španjolske inkvizicije“. Iako strappado nije bio vješanje u smislu smrtne kazne, uključivao je vješanje za ruke i bio je dio istog mentaliteta: tijelo kao alat za iznudu “istine” i kaznu.

Vješanje kao javna kazna

Vješanje je kroz povijest bilo jedan od najraširenijih oblika smrtne kazne, a u kršćanskom kontekstu često je primjenjivano na hereticima, vješticama i drugim “neposlušnima”. Javna pogubljenja na trgovima bila su rituali kolektivnog zastrašivanja. Paradoksalno, sam je Isus Krist, prema kršćanskom nauku, bio pogubljen vješanjem na križ – metodom koja je u rimskom svijetu bila sinonim za sramotnu smrt. Kršćanski mučenici prvih stoljeća također su često bili podvrgavani vješanju i mučenjima, ali od strane poganskih vlasti. Problem nastaje kada institucije koje se nazivaju kršćanskima preuzmu isti obrazac ponašanja prema svojim protivnicima.

“Vješanje naglavačke”

Specifičan oblik vješanja naglavce (obrnuto vješanje) u povijesti se javljao u različitim kontekstima, od kažnjavanja izdajnika do mučenja. Iako nije bio isključivo kršćanska praksa, uklapa se u širi obrazac javnog, ponižavajućeg kažnjavanja koje je crkvena i svjetovna vlast koristila kao spektakl moći. Upravo zato Miletićev poziv na “vješanje naglavačke po trgovima” zvuči kao jeka predmodernih praksi, a ne kao prijedlog suvremenog pravnog ili političkog rješenja.

Što to govori o Miletićevoj poziciji?

Marin Miletić predstavlja se kao kršćanin i bivši vjeroučitelj. Međutim, njegova retorika u Saboru, koja nije predsjedavajućem Reineru predstavljala nikakav problem sama po sebi, javnog predlaganja mučenja i vješanja u izravnom je sukobu s temeljnim kršćanskim naukom o ljubavi prema neprijateljima, praštanju i dostojanstvu svake osobe. Povijest pokazuje da su kršćanske institucije ponekad padale na tom ispitu – od inkvizicije do vjerskih ratova – ali upravo su ti slučajevi danas predmet duboke samokritike unutar samih Crkava. Vraćanje na jezik javnih pogubljenja i mučenja nije “obrana kršćanstva”; to je njegova suprotnost.

Miletićeve izjave treba promatrati u kontekstu šireg trenda radikalizacije javnog govora, u kojem se politički protivnici dehumaniziraju, a nasilje predstavlja kao legitimna “kazna”. Povijest nas uči da takav govor rijetko ostaje samo riječima. Zato je na medijima, institucijama i građanima da takve prijedloge jasno osude – ne zato što su “neprijateljski” prema Miletiću, već zato što su opasni za svako društvo koje želi ostati civilizirano.