Zašto američki naftni bum ne pomaže običnim ljudima?

Gotovo polovica nafte koju vadi SAD, koji je vodeći svjetski proizvođač fosilnih goriva, dolazi iz južne države. Samo u kolovozu 2024. Teksas je proizvodio oko pet milijuna barela dnevno, zadovoljavajući gotovo 5% globalne potražnje javlja DW.

Sve nedavne američke vlade zalagale su se za više bušenja diljem zemlje, tvrdeći da je veće vađenje jednako nižim cijenama na benzinskim postajama, stvaranju puno dobrih radnih mjesta i energetskoj neovisnosti za cijelu zemlju.

Teksas je bušio i bušio, buši i dalje. Kao opravdanje sve te prljave industrije nudio je nova zapošljavanja, visoke plaće i put do prosperiteta. No to očito baš i nije tako. Doduše istina je da imaju jeftino gorivo na pumpama, ali to je sva “korist”.

Naftna industrija igra ključnu ulogu u gospodarstvu Sjedinjenih Američkih Država (SAD), a SAD su jedan od najvećih svjetskih proizvođača i potrošača nafte i prirodnog plina. Istovremeno, Sjedinjene Države su jedan od najvećih svjetskih zagađivača. No Trump smatra kako je rekao da je zrak kod njih čist – može se još disati.

Naftna industrija kaže da povećanje proizvodnje znači niže cijene za porezne obveznike, energetsku neovisnost i dobra radna mjesta za Amerikance. Je li to doista tako?

Nude li bušotine radna mjesta za amerikance kako se navodi?

Od obećanja danih u vezi s bušenjem nafte, možda je najemotivnije nabijeno zapošljavanje. Industrija se često prikazuje kao spas za vrijedne Amerikance, nudeći visoke plaće i put do prosperiteta. To je bilo ono što je motiviralo mlađeg terenskog inženjera Hollisa Eubanksa da počne raditi u nafti.

Eubanks živi s druge strane zemlje u Mississippiju, ali ponekad vozi 11 sati do Midlanda u zapadnom Teksasu, gdje ostaje nekoliko tjedana kako bi vidio hoće li biti potreban u slučaju da se bušaća platforma zaglavi ili za održavanje bušotine.

“Naviknete se na zarađivanje tog novca i vrlo ga je teško odbiti. Teško se vratiti normalnom životu, jednostavno zato što je to jedna od onih stvari koje, kad vam jednom uđu u krv, postaju nekako zarazne.” rekao je za DW Eubankis. “Glavni razlog privlačnosti je… novac. Puno je novca. Znam ljude koji nemaju ni srednju školu, a zarađuju šesteroznamenkaste iznose godišnje,” rekao je.

Iako je, nakon gotovo desetljeća u toj industriji, vidio koliko posao može biti nestabilan, masovna otpuštanja, često uzrokovana prekomjernom proizvodnjom ili padom tržišta, su uobičajena, a tehnološki napredak omogućuje tvrtkama održavanje visoke razine proizvodnje s manje radnika. Osim toga, teksaška ljeta lako mogu doseći 40 stupnjeva Celzijusa ili više, dok su u drugim državama, poput Sjeverne Dakote, naftni radnici izloženi ledenoj hladnoći i snježnim olujama.

“Ovi ljudi rade po kiši, snijegu, vrućini, hladnoći. U to je uloženo puno žrtve,” rekao je Eubanks. “Mislim da se mnogi ljudi ustručavaju to raditi.” To, u kombinaciji s time da moraju provoditi vrijeme daleko od kuće, dovoljno je da neke istjera iz industrije. Unatoč svim obećanjima o radnim mjestima, zaposlenost u naftnoj i plinskoj industriji je najniža od kasnih 90-ih, a Eubanks kaže da svjedoči tome da više ljudi odlučuje napustiti industriju nego ikad prije.

“Puno ljudi se jednostavno vratilo kući i radi što god mogu pronaći,” rekao je. “Puno momaka koje poznajem su otišli i sada upravljaju dizalicama za vjetroturbine i solarne panele.”

SAD su postale veliki izvoznik prirodnog plina u Europu, što smanjuje ovisnost Europske unije o ruskom plinu. Doduše cijene plina zbog toga rastu, ali koga briga. Američka energetska politika često je predmet rasprava između demokrata (koji zagovaraju zelenu energiju) i republikanaca (koji podržavaju daljnji razvoj naftne industrije). (Tekst DW)