Umjetnost ili algoritam? Kad strojevi uzmu kist u ruke

Kad je umjetna inteligencija prvi put „nacrtala“ portret i netko za njega platio više od 400.000 dolara na aukciji, mnogi su rekli: „To je početak kraja umjetnosti.“ Drugi su tvrdili: „To je novo poglavlje.“ Ali što se zapravo događa kad stroj stvara umjetnost? Stvara li uopće? Ili oponaša? I ako oponaša — zašto nas to pogađa, provocira, fascinira?

Umjetna inteligencija (AI) danas ne samo da piše pjesme, sklada simfonije i crta apstraktne slike — ona to čini brže, efikasnije, nekad i uvjerljivije od ljudi. Tehnologije poput DALL·E, Midjourney, Sora i ChatGPT ne poznaju umor, ego, ni egzistencijalnu krizu. One stvaraju na zapovijed. No je li to umjetnost, ili samo imitacija umjetnosti? Gledamo li u nešto novo — ili u sofisticirano ogledalo ljudske kreativnosti?

Stroj kao umjetnik: oksimoron ili revolucija?

Filozofija umjetnosti stoljećima je raspravljala o tome što umjetnost jest. Je li to izraz unutarnjeg svijeta? Estetsko iskustvo? Komunikacija? Ili jednostavno — društveni konstrukt? Ako pristanemo na to da umjetnost ne mora biti autentično ljudska, onda je AI umjetnik. No, ako smatramo da umjetnost nužno uključuje intencionalnost, osjećajnost, svijest i patnju — tada AI nije ni blizu.

Tu leži jezgra polemike: stroj ne zna da stvara. On ne želi izraziti tjeskobu, nostalgiju, bunt. On generira. Na temelju uzoraka. Bez svijesti, bez boli, bez duše. Može li onda to biti umjetnost — ili samo njen spektakularan simulakrum?

Jean Baudrillard, francuski filozof, govorio je o „simulakrima“ — kopijama koje nemaju original. AI umjetnost je možda upravo to: hiperrealna kopija umjetnosti, lišena izvornog impulsa, ali toliko uvjerljiva da više ne znamo što je stvarno, a što simulirano. I možda je baš zato uznemirujuća: jer razotkriva da ni sama ljudska umjetnost ponekad nije bila ništa više od puke forme.

Strah od stroja: umjetnička nesigurnost

U pozadini sve ove rasprave često se krije strah. Strah umjetnika da će biti zamijenjeni. Strah da će publika zaboraviti što je to „prava“ umjetnost. Strah da će tehnika preuzeti ono što je nekoć bilo rezervirano za „dušu“.

Ali pogledajmo stvarno: nije li povijest umjetnosti uvijek bila i povijest tehnologije? Kad je otkrivena perspektiva, mnogi su je smatrali izdajom duhovnog slikarstva. Kad su došle fotografije, govorilo se da će slikarstvo umrijeti. Kad su došle kamere, kazalište je navodno bilo pred nestankom. Pa nije. Umjetnost se transformira, ne nestaje. Pitanje je samo — tko vodi tu transformaciju?

AI, kako danas stoji, nije subjekt. Nema motiv. Ali ima sposobnost. Možda bolju od naše. A to nas boli. Jer smo navikli na ideju da je umjetnost izraz onoga što nas čini ljudima. Ako to sad može i algoritam — što to govori o nama?

Estetika bez etike?

Još je jedno pitanje ključno u ovom razgovoru: etika. AI umjetnost često se temelji na treniranju na milijunima slika, tekstova i melodija — bez dozvole autora. Je li to krađa? Ili oblik učenja? Ako AI napiše pjesmu u stilu Baudelairea, koristi li njegov duh ili samo jeftinu sintaksu melankolije?

Kome pripada AI umjetnost? Onome tko je kliknuo „generate“? Onome tko je trenirao model? Kompaniji? Ili — nikome? Stvara li AI djelo koje itko ima pravo potpisati? U eri u kojoj je vlasništvo nad idejama već krhko i sporno, AI dolazi kao dodatna tempirana bomba. Možda nas, paradoksalno, natjera da ponovo promislimo što znači biti autor.

Umjetnost kao odnos, ne proizvod

Možda odgovor leži u redefiniciji. Možda umjetnost nije u rezultatu, već u odnosu. Kad gledamo sliku, slušamo simfoniju ili čitamo pjesmu, ne gledamo samo pigment, tonove i riječi. Gledamo tragove autora. Njegovu prisutnost. Njegovu borbu. Njegovu poruku.

AI ne može patiti. Ne može se zaljubiti. Ne može sanjati. A ipak — može stvoriti sliku koja nas rasplače. Zvuči li to kao paradoks? Jest. Ali svijet umjetnosti oduvijek je bio pun paradoksa. I možda je baš to mjesto gdje AI može koegzistirati — ne kao prijetnja, već kao novi jezik, nova mogućnost.

Zaključak: kraj ili početak?

Dakle — je li AI kraj umjetnosti? Ili njezin reboot? Ovisi koga pitate.

Jedni će reći: „Ne mogu više vjerovati ničemu što gledam ili čitam.“ Drugi će reći: „Nikad nismo imali toliko novih alata i perspektiva.“ Jedni se boje dehumanizacije. Drugi vide oslobođenje od granica tijela, vremena i talenta.

Možda najmudrije što možemo učiniti jest ne očekivati da će AI biti umjetnik — niti rob. Već da će biti izazov. Zrcalo. Iskra. Nešto što nas tjera da se zapitamo ne samo „što je umjetnost?“, već i „što je čovjek?“

Jer u trenutku kad stroj napiše pjesmu koja nas duboko pogodi, ne trebamo pitati „kako je to moguće“, nego „zašto nas je pogodila“. Možda ne zbog toga što stroj razumije nas — nego što nas tjera da mi pokušamo razumjeti sebe.

Napomena: Ovaj tekst ne piše algoritam. Ali teoretski, mogao bi.