A.Karlovic
Poznato je već da u Hrvatskoj udruge i savezi niču kao “gljive poslije kiše”, tko se još sjeća Hrvatskog pčelarskog saveza koji je lažno prikazao PDV u suradnji sa Veterinarskom stanicom Konjščina? Najmanje 5,2 milijuna kuna bila je “teška”, prema našim saznanjima, samo jedna subvencijska prijevara vezana za Hrvatski pčelarski savez zbog koje je, podignuta kaznena prijava protiv dvojice bivših predsjednika Pčelarskog saveza, saborskog zastupnika i člana vladajuće većine Bileka. Gdje su sada Kranjec i Bilek? Da li su završili u zatvoru zatvoru ili je Bilek dizanjem ruku uz ne malu saborsku plaću zauvijek “oprao” te otkrivene grijehe?
Nacional prenosi da Gabrijela Žalac služi kaznu u Požegi uz neviđene privilegije. Uz sve što joj se stavljalo na teret sad ta politička kriminalka živi kao u hotelu s pet zvjezdica – sve na račun građana. No vratimo se na aktualnu temu. Ciljane “vešmašine” za pranje novca koje se u Hrvatskoj zovu savezi.
Šimunićev slučaj kao simptom većeg problema
Otkrića gradonačelnika Oroslavja Viktora Šimunića, koji je zatražio uvid u financije niza hrvatskih sportskih saveza, otvorila su pitanje koje se godinama provlači ispod radara: koliko su savezi – sportski, kulturni, strukovni, pa i oni koji se predstavljaju kao “nevladini” – postali idealan mehanizam za prikrivanje tokova novca.
Šimunić je, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, zatražio detaljne financijske podatke od više sportskih saveza, no odgovore je dobio tek od jednoga. Ostali su šutjeli, odbijali ili uvjetovali pristup podacima naplatom od nekoliko tisuća eura, iako je tražio samo digitalne dokumente .
Njegova rečenica – “Očigledno sam nešto opako nanjušio” – zapravo je dijagnoza sustava koji je godinama građen tako da bude netransparentan, fragmentiran i teško nadziran.
Zašto su savezi idealni za prikrivanje novca?
1) Raspršenost i pravni status
Savezi su najčešće organizirani kao udruge – pravni oblik koji:
- ima minimalne zahtjeve za osnivanje,
- ne podliježe istim standardima revizije kao trgovačka društva,
- često raspolaže javnim novcem, ali bez jasnih mehanizama nadzora.
To ih čini savršenim “tampon zonama” između javnog novca i privatnih interesa.
2) Višeslojno financiranje
Savezi mogu primati sredstva iz:
- državnog proračuna,
- lokalnih proračuna,
- HOO-a,
- EU fondova,
- sponzorstava,
- članarina,
- donacija.
Kada se ti izvori pomiješaju, nastaje financijska magla u kojoj je teško pratiti tokove novca.
3) Nedostatak obveze objave svih ugovora
Za razliku od javnih tijela, savezi često nisu obveznici potpunog objavljivanja ugovora i troškova. To otvara prostor za:
- fiktivne usluge,
- napuhane račune,
- “vanjske suradnike” koji su zapravo posrednici,
- preusmjeravanje novca prema privatnim tvrtkama povezanima s vodstvom saveza.
4) Kultura zatvorenosti
Mnogi savezi funkcioniraju kao mala, zatvorena društva u kojima se godinama izmjenjuju isti ljudi. Nepostojanje konkurencije i javnog nadzora stvara okruženje u kojem nepravilnosti mogu trajati desetljećima.
Kako se pere novac kroz saveze? Najčešći modeli
1) Fiktivne edukacije, seminari i putovanja
Računi za:
- seminare koji se nikad nisu održali,
- putovanja s prenapuhanim troškovima,
- “stručne edukacije” koje su zapravo privatni izleti.
2) Ugovori s povezanim tvrtkama
Vodstvo saveza često ima privatne tvrtke koje:
- iznajmljuju opremu,
- pružaju “konzalting”,
- organiziraju događaje.
Savez plaća, a novac se vraća u privatne džepove.
3) Manipulacija natječajima
Natječaji se raspisuju tako da unaprijed odgovaraju “odabranom” dobavljaču.
4) Napuhavanje troškova
Najjednostavniji model:
- stvarni trošak: 5.000 €
- fakturirani trošak: 25.000 €
- razlika završava u privatnim rukama.
5) Plaćanje pristupa informacijama
Kao u slučaju Hrvatskog skijaškog saveza, koji je Šimuniću tražio 6.244,99 € za digitalne dokumente . To je sofisticirani oblik odvraćanja od nadzora – ako ne možeš platiti, ne možeš ništa ni dokazati / vidjeti.
Afera Skijaškog saveza: vrh ledenog brijega
Afera teška 30 milijuna eura, zbog koje je bivši predsjednik Vedran Pavlek završio na Interpolovoj tjeralici, pokazuje kako se u savezima mogu godinama skrivati golemi iznosi bez ikakvog sustavnog nadzora .
Ako se takvo što moglo događati u jednom od najbogatijih i najeksponiranijih saveza u državi, što se tek događa u manjim, slabije praćenim savezima?
Problem nije samo sportski – isti obrasci postoje u:
- kulturnim savezima,
- strukovnim komorama,
- lovačkim i ribolovnim savezima,
- savezima tehničke kulture,
- savezima udruga,
- studentskim i akademskim savezima,
- pa čak i u nekim “krovnim” nevladinim organizacijama.
Svugdje gdje postoji:
- javni novac,
- slaba kontrola,
- zatvorena struktura,
- i višegodišnji isti ljudi na čelu,
postoji i visok rizik zloupotreba.
Što bi trebalo mijenjati?
1) Obvezna objava svih ugovora i troškova
Ako primaš javni novac – moraš biti javno transparentan.
2) Neovisne revizije
Ne revizije koje naručuje sam savez, nego one koje naručuje država ili lokalna samouprava.
3) Jasna pravila o sukobu interesa
Vodstvo saveza ne smije poslovati s vlastitim tvrtkama.
4) Digitalizacija i standardizacija izvještaja
Jedinstveni sustav za sve saveze – bez iznimke.
5) Kaznena odgovornost za uskraćivanje informacija
Ako se javni novac skriva, to mora biti kazneno djelo.
Šimunić je otvorio vrata, ali posao tek počinje
Ono što je započelo kao lokalna inicijativa jednog gradonačelnika pretvorilo se u najozbiljnije pitanje transparentnosti u hrvatskom sportu u posljednjih deset godina. No problem je širi: savezi svih vrsta postali su slijepe točke sustava, mjesta gdje se javni novac može izgubiti bez traga.
Ako se sada ne uvede red, sustav će nastaviti funkcionirati po starom obrascu – a svaka nova afera bit će samo još jedan dokaz da smo znali, ali nismo reagirali.
Grđan Marinko
Ivana Novak
