Barbara Ušković
Ovaj tekst je napisan u spomen na svu robicu koju sam ikad kupila, a nikad je nisam obukla. Na svu robicu koja sada spava svojim snom na odlagalištima otpada, otocima otpada. Na sve jednokratne stvari namijenjene za jedan događaj, poput ukrasa za svatove, djevojačke i krizme, koji će nakon toga biti šutnuti istom onom brzinom kao i klik na tipku “naruči”.
Mislim na vas.
I više sreće u drugom životu.
Jednokratna bajka
Bila jednom jedna mala tkanina. Nije još imala ime. U svijetu tkanina ime se dobiva tek kad dizajner/krojač odredi njezinu namjenu. Barem joj je tako mama rekla. Doduše, u ogromnoj dvorani koju zove dom, ne postoje krojači, ne postoje dizajneri. Samo strojevi i mali ljudi. Mama joj je poliester, a tata mješanac poliestera i najlona (u njihovu svijetu se to zove polinaj). Mama joj je rekla da je njezina šukunbaka bila prirodni pamuk, pokoj joj duši. Endemska vrsta. Mala tkanina je često provodila sate i dane gledajući u prazno. Zabrinuta. Ne zna koliko će dugo stajati u velikom sterilnom skladištu. Tako je došao i dan kad su dva radnika odvela njezina tatu. Izbušili ga zakovicama, dugmićima i čipkom. Nikad ga više nije vidjela. Gdje je njezin tata sad, mislila je. A mama od toga dana više nije progovorila. Nije ju ni pogledala. Sati su išli sporo i čitavi dani su postali vrtlog bijelog zida. Prođe neko vrijeme.
Kad se probudila, njezine majke više nije bilo. Dozivala je, no zalud. Tako sama, više nije imala nikoga. Morala se pomiriti s činjenicom da njezina mama više nije tu. No vidjet će je opet? Mora. Tako stigao je red i na nju. Neka mala djevojčica ju je nježno uhvatila i odnijela do stroja. Prsti su joj bili puni ožiljaka od šivaće igle. Jadno malo biće. Osjetila je tugu kako izvire iz nje. Kad bi je barem mogla utješiti. Približavala se stroju. To je to. Sada će otkriti svoju svrhu. Možda je sudbina spoji s mamom i tatom? Možda završi tamo gdje je mama, možda završi tamo gdje je tata, stalno je ponavljala. Možda će je neka curica poput ove nositi na sebi? To bi bilo divno. Provoditi vrijeme s nekim, ići na putovanja s nekim, slušati priče drugih komada odjeće. Možda ovaj život i nije tako loš?
– Stavi je u vrećicu za traper suknje.
Traper? Što je traper?
Ona je sad traper suknjica. Djevojčice vole suknjice, rekla joj je mama. Sva se ozarila. Budućnost je preda mnom. Budućnost s nekom divnom malom osobom. Da gledam njezin svijet, da šetam s njom, da me njezina toplina grije i ja da grijem nju.
Dva mala čovjeka su je utovarili u kamion.
Pokraj nje su stajali drugi komadi odjeće, svi natrpani. Jedva je disala.
– Uuu, vidi traper suknjice – dobaci neka poluizbušena majica na kojoj je pisalo “ yk style.“
– To je sad u modi ovo ljeto – dobaci neki prugasti sako.
– Da, čula sam da svi pričaju o traperu – odgovorile su neke hlače s bubamarama i mržnjom u očima.
– Ona misli da je bolja od nas – dobaci neki crveni izborani šal.
Prigušila je zvukove, vlastite misli, vlastiti život.
Onda su se ukrcali u avion. Putovanje je bilo strašno i stalno je stiskala oči. No, na sreću, zaspala je ubrzo.
Jedan kamion, drugi kamion, treći kamion. Ima li kraja ovome? Zašto me svi razmjenjuju? Kada ću pripadati nekome? Kada ću biti voljena?
Nakon nekoliko tjedana putovanja konačno je došla na svoju adresu.
Poštar ju je bacio kraj ulaza, zajedno s nekim naušnicama, ukosnicama i bijelim tenisicama.
Okej, ne budi nervozna, to je to, sad počinje tvoj novi život na tijelu, tvoja najbolja prijateljica, tvoja nova obitelj, tvoje prvo zaljubljivanje, tvoje prve šetnje, modne kombinacije s drugim komadima odjeće, prva pranja, slušanje priča, izlasci.
Tu je novi život. Bit će lijep. Bit će onakav kakav treba biti. Sva će prošlost imati smisla. Tata i mama, ako slušate ovo, nadam se da ste dobro. Nadam se da vam je lijepo gdje god da ste.
Neke ruke s velikim špičastim ružičastim noktima bijesno su je zgrabile i strgale plastiku oko nje.
Ugledale su je plave oči, neprirodno guste trepavice, lice bez emocija
– Traper suknjica? A kad sam to naručila? Sigurno je neka zabuna.
Osjetila je kako pada na pod i kako je neka noga šuta ispod kreveta.
– Gdje je povijest narudžbe, majku mu – čula je glas te djevojčice
– A gle, stvarno sam naručila. Kad su je Nives, Petra i Veronika nosile. I Kim K je nosila i Bella Hadid i Ariana Grande. Al’ prekasno je stigla! Mama, mama!
– Pusti me, čuješ da pričam na mobitel – čula je neki drugi ženski glas iz daljine.
– Mama, u modi su crochet suknje sad, ovo više ne nosi nitko – nastavi njezina nova vlasnica.
– Dobro, naruči si crochet i ne zamaraj me više – odgovorila je njezina mama.
I tako je mala traper suknjica čak nijednom obučena mjesecima ležala ispod kreveta, dok konačno nije završila u smeću pa na nekom otoku gdje završavaju neželjene jednokratne male duše.
#doirajnebacaj
Izvor naslovne fotografije: Unsplash, Ethan Bodnar
Emilija Natalija Habulin
