Bit će sve dobro, mama!

Postoje knjige koje pročitamo i odložimo, te one koje nastavljaju živjeti u nama dugo nakon posljednje stranice. Takva je i zbirka priča “Bit će sve dobro, mama” Julijane Matanović. Njezina snaga ne počiva na velikim zapletima ni bučnim rečenicama, već na onome što svakodnevno prešućujemo – pogledima, tišini, neizgovorenim pitanjima i riječima koje nikada nisu stigle do svojih adresata. Zbirka, sastavljena od pet priča (“Bit će sve dobro, mama”, “Tkalja”, “Ona”, “I mi volimo višnje, ćaća” i “Grijeh je umrijeti u proljeće”), zaokružena je tekstovima “Moj Iljkan pjeva Seju” i “Sa Gradačca bijele kule” umjesto predgovora i pogovora, istražujući obiteljske odnose, identitet i moć književnosti, te otkrivajući koliko ono neizrečeno oblikuje ljudske živote.

Danas živimo u vremenu u kojem se od ljudi očekuje da stalno govore. Pišemo statuse, komentare, šaljemo poruke. A ipak, čini se da nikada nismo bili siromašniji iskrenim razgovorima. Najteže je izgovoriti ono što je najvažnije: Oprosti, Nedostaješ mi, Volim te, Bojim se… Upravo ta šutnja postaje glavni lik Julijaninih priča. Naslov Bit će sve dobro, mama zvuči kao obećanje. Ali komu ga zapravo dajemo? Majci? Djetetu? Ili samima sebi pokušavajući vjerovati da će vrijeme izliječiti ono što nikada nismo imali hrabrosti izgovoriti? Često ponavljamo tu rečenicu i onda kada znamo da neće sve biti dobro. Ne zato što želimo lagati, nego zato što je nada posljednje utočište čovjeka.

Julijana se često vraća obiteljskim temama u literaturi (Kao da smo otac i kći, Samo majka i kći, op.a.) te podsjeća da obitelj nije uvijek mjesto sigurnosti. Obitelj može postati prostor u kojem se javljaju dvostruka mjerila: Sve što je vrijedilo za njih, nije smjelo, ali nije ni moglo, vrijediti i za nju. (str. 11). Obitelj može biti prostor ljubavi, ali i prostor najvećih rana. Stoga možemo zaključiti kako su Julijanine priče, koje vrhunski plete baš poput tkalje, pokušaj raspetljavanja obiteljskih zavrzlama u čijem je taboru bilo potrebno zauzeti stranu. Nastavno na to, Julijanine priče upozoravaju o ukradenom i preuranjenom djetinjstvu: O mojoj zrelosti i očima koje ozbiljno gledaju svijet govorile su i moje učiteljice, i nastavnik harmonike, i upravitelj lokalne ꞌšvarcerijeꞌ… (str. 71, 72).

Ljudi koji nas najbolje poznaju često su upravo oni kojima najmanje otkrivamo o sebi. Između roditelja i djece, braće i sestara, supružnika i prijatelja ostaju nevidljive pukotine koje se godinama produbljuju ako ih ne pokušamo ispuniti razumijevanjem. Možda je upravo zato književnost važna: omogućuje nam da kroz tuđe priče prepoznamo vlastite živote. Dok čitamo o tuđim šutnjama, počinjemo čuti svoje. Dok suosjećamo s izmišljenim likovima, postajemo obazriviji i nježniji prema stvarnim ljudima oko sebe.

Na koncu, najveća vrijednost ove knjige ne leži u odgovorima koje pruža, već u pitanjima koja postavlja. Jes li posljednji put kada smo pomislili na majku, nazvali je? Jesmo li zagrlili oca bez poseb povoda? Jesmo li sebi oprostili ono što godinama nosimo kao teret? Možda ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo promijeniti sljedeću rečenicu koju ćemo uputiti nekome koga volimo. I možda upravo tada riječi Bit će sve dobro, mama prestanu biti samo utjeha i postanu stvarnost.

Julijaninu zbirku priča Bit će sve dobro, mama možete naći na poveznici https://ladja-od-vode.hr/.