Emilija Natalija Habulin
Transgeneracijska je trauma nešto što se vuče generacijama unazad, prvenstveno preko ženske linije. Najlakše je možemo opisati kao sindrom babuške. Babuška se otvara sve do trenutka kad se u obitelji pojavi dovoljno svjestan pojedinac (spol nije važan) koji odlučuje, ili je pozvan napraviti drukčije odluke, suprotne onima koje su donosili njegovi pretci.
Kako to možemo vidjeti u životu? Navest ćemo primjer ranjivosti. Kad smo zapravo ranjivi? Kad smo izloženi mogućnosti da budemo napadnuti, primjerice. Tada u nedostatku kapaciteta stvaramo oklope i štitove. Štitovi nam u početku pomažu, kasnije stvaraju probleme jer nam je u isto vrijeme ograničen kapacitet. U principu bismo trebali poštivati i njegovati našu ranjivost.
Odrastanje u kompliciranim emocionalnim odnosima tijekom djetinjstva može stvoriti premještanje traume (ranjivosti), a u tom se periodu ne znamo štititi. O tome sam detaljnije pisala u kolumni o (ne)zdravim granicama. Dakle, kao mali nismo imali pravo glasa, primjer. U skladu s tim razvili smo određene identitete koje možda živimo i danas, a da nam se uopće ne sviđaju, i ne samo to, nego nam ničemu ne služe, a i štete.
Danas nam vrlo vjerojatno zaštita takve vrste više ne treba, ali smo je zadržali. Nadalje, postoji mogućnost da i danas kad bismo trebali dići glas, šutnju koristimo kao štit. U odrasloj dobi dobivat ćemo slične povrede, ali sa svrhom da te dijelove sebe iscijelimo i krenemo u novi život bez prtljage. Problem ranjivosti je što nam može puno puta izazivati nelagodu, u nama budi previše tjelesnih simptoma, triggera… Općenito, trebali bismo više uvažavati našu ranjivost i u komunikaciji reagirati ranije, navesti primjer što nam smeta i kako smo se tada osjećali.
Uz pravovremenu komunikaciju možemo ranije sanirati problem. Komunicirati možemo u manjim količinama, ali pravovremeno. To bi bilo rješenje. Uz ranjivost usko se veže uloga žrtve. Može se dogoditi da odrastamo s majkom žrtvom i živimo u određenoj vrsti ucjene te joj konstantno treba davati pažnju. Osim što je važno ispoštovati svoju ranjivost, možemo u drugima prepoznati svoje osjećaje i ulogu žrtve gledati kroz prizmu povezivanja. Najvažnije je prihvatiti sve dijelove sebe, pa i ranjivost. Ne treba bježati od nje. U trenutku osvještavanja može postati jako moćna ukoliko se usudimo pokazati je u javnom prostoru. Do mjere do koje smo iscijeljeni, moći ćemo pokazati koliko smo ranjivi.
Pokazati svoju slabost javno i ogoliti se pred drugima, mogu samo izuzetno hrabri ljudi. Ukoliko ne naučimo ovladati našom ranjivosti, mogli bismo prijeći u drugu krajnost koja podrazumijeva agresivnost, hladnoću i distanciranost, a sigurna sam da nitko od nas to ne želi.
A.Karlovic
