Transgeneracijska trauma – ranjivost i uloga žrtve

Transgeneracijska je trauma nešto što se vuče generacijama unazad, prvenstveno preko ženske linije. Najlakše je možemo opisati kao sindrom babuške. Babuška se otvara sve do trenutka kad se u obitelji pojavi dovoljno svjestan pojedinac (spol nije važan) koji odlučuje, ili je pozvan napraviti drukčije odluke, suprotne onima koje su donosili njegovi pretci.

Kako to možemo vidjeti u životu? Navest ćemo primjer ranjivosti. Kad smo zapravo ranjivi? Kad smo izloženi mogućnosti da budemo napadnuti, primjerice. Tada u nedostatku kapaciteta stvaramo oklope i štitove. Štitovi nam u početku pomažu, kasnije stvaraju probleme jer nam je u isto vrijeme ograničen kapacitet. U principu bismo trebali poštivati i njegovati našu ranjivost.

Odrastanje u kompliciranim emocionalnim odnosima tijekom djetinjstva može stvoriti premještanje traume (ranjivosti), a u tom se periodu ne znamo štititi. O tome sam detaljnije pisala u kolumni o (ne)zdravim granicama. Dakle, kao mali nismo imali pravo glasa, primjer. U skladu s tim razvili smo određene identitete koje možda živimo i danas, a da nam se uopće ne sviđaju, i ne samo to, nego nam ničemu ne služe, a i štete.

Danas nam vrlo vjerojatno zaštita takve vrste više ne treba, ali smo je zadržali. Nadalje, postoji mogućnost da i danas kad bismo trebali dići glas, šutnju koristimo kao štit. U odrasloj dobi dobivat ćemo slične povrede, ali sa svrhom da te dijelove sebe iscijelimo i krenemo u novi život bez prtljage. Problem ranjivosti je što nam može puno puta izazivati nelagodu, u nama budi previše tjelesnih simptoma, triggera… Općenito, trebali bismo više uvažavati našu ranjivost i u komunikaciji reagirati ranije, navesti primjer što nam smeta i kako smo se tada osjećali.

Uz pravovremenu komunikaciju možemo ranije sanirati problem. Komunicirati možemo u manjim količinama, ali pravovremeno. To bi bilo rješenje. Uz ranjivost usko se veže uloga žrtve. Može se dogoditi da odrastamo s majkom žrtvom i živimo u određenoj vrsti ucjene te joj konstantno treba davati pažnju. Osim što je važno ispoštovati svoju ranjivost, možemo u drugima prepoznati svoje osjećaje i ulogu žrtve gledati kroz prizmu povezivanja. Najvažnije je prihvatiti sve dijelove sebe, pa i ranjivost. Ne treba bježati od nje. U trenutku osvještavanja može postati jako moćna ukoliko se usudimo pokazati je u javnom prostoru. Do mjere do koje smo iscijeljeni, moći ćemo pokazati koliko smo ranjivi.

Pokazati svoju slabost javno i ogoliti se pred drugima, mogu samo izuzetno hrabri ljudi. Ukoliko ne naučimo ovladati našom ranjivosti, mogli bismo prijeći u drugu krajnost koja podrazumijeva agresivnost, hladnoću i distanciranost, a sigurna sam da nitko od nas to ne želi.