Trumpova izjava: Rusija je velika sila, Ukrajina nije

Američki predsjednik Donald Trump u prvom televizijskom razgovoru nakon summita s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom izjavio je da je Rusija velika sila, dok Ukrajina nije, te je ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog savjetovao da prihvati dogovor kojim bi okončao sukob.

Dakle po mišljenju predsjednika SAD-a male vojne sile se moraju pokoriti velikim vojnim silama. Bez obzira o kakvom se pitanju radilo, jer ako velika sila želi pola Europe ona to smije uzeti jer je velika vojna sila. Slično je razmišljao i Adolf Hitler kad je započeo Drugi svjetski rat 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku.

„Mislim da smo blizu dogovoru, ali ne volim to izgovarati“, rekao je Trump, dodajući da je vjerojatnost ostvarenja sporazuma „50-50“ zbog neizvjesnosti brojnih faktora. Dakle ista kao i prije samog razgovora dva gramziva čovjeka. Trumpom kog na Aljasci (i ne samo tamo) smatraju idiotom, osobom koja želi Nobelovu nagradu za mir (?) iako je u svojoj zemlji napravio kaos i Putinu s tjeralice Međunarodnog suda za ratne zločine.

Napomenuo je da Putin želi riješiti problem koji se nikad nije trebao ni dogoditi. Istaknuo je da su Sjedinjene Države i Rusija dvije velike sile te da je dobro da se slažu.

Najavio je nezadovoljstvo ako summit na Aljasci ne rezultira prekidom vatre, premda u zajedničkoj konferenciji za medije ni on ni Putin nisu izravno spomenuli baš nikakvo primirje koje bi sad moglo nastupiti.

Reakcije i diplomatski kontekst

Putin je nakon summita izjavio da rata ne bi bilo da je Trump tada bio u Bijeloj kući, čime je dodatno naglasio ulogu američko-ruskih odnosa u tijeku ukrajinskog sukoba.

Trump je najavio da će nakon summita nazvati Zelenskog i čelnike NATO-a kako bi ih potaknuo na dodatne pregovore i eventualno prekid vatre.

Dok takve inicijative iz Bijele kuće mogu donijeti novu dinamiku, mnogi promatrači upozoravaju da unilateralni pritisak na Ukrajinu može oslabiti njezin pregovarački položaj.

“Crveni tepih, rukovanja, snimke, doček ispred aviona u zračnoj luci…“, slavodobitno su nabrajali mediji u Rusiji. S pravom. Gotovo tri sata razgovora Trumpa i Putina, ne zna se o čemu sve, crveni tepih dobrodošlice i naostalgično i znakovito CCCP (čirilično SSSR) na majci dva desetljeća najvišeg ruskog diplomata Lavrova, bit će sve što se pamti.

Što ovo znači za budućnost sukoba?

Intenziviranje diplomacije Trumpov angažman mogao bi potaknuti izravnije pregovore između Moskve i Kijeva, no balansiranje interesa Zapada i Rusije ostaje problematično. Pita li se u svemu tome što misli Europa ili još bolje što o tome misle ukrajinci.

Pritisak SAD-a i Rusije prije svega na Ukrajinu uz savjetovanje Zelenskog na kompromis može biti viđeno kao marginalizacija ukrajinske suverenosti, što bi potaknulo dodatno protivljenje u Kijevu.

Reakcija saveznika NATO i Europska unija dosad su podržavali čvrstu liniju prema Kremlju; bilo kakva američka odstupanja mogla bi izazvati napetosti unutar samog NATO saveza.

Trumpove tvrdnje da je „Rusija velika sila, Ukrajina nije“, te njegov savjet Zelenskom da se mora dogovoriti, otvaraju nova pitanja o smjeru američke politike prema ovom konfliktu koji je rezultirao ratom. Dok jedni vide priliku za bržu diplomaciju, drugi upozoravaju da ovakav pristup može ugroziti ukrajinski otpor i jedinstvo zapadnih saveznika.

Posljedice stavova prema rusko-ukrajinskom sukobu na globalnu politiku

Geopolitička polarizacija i fragmentacija multilateralizma doveli su do jasnog razdvajanja svijeta na tri bloka – saveznike Ukrajine, neutralne zemlje i one koje podržavaju Rusiju.

Sjedinjene Američke Države, većina zemalja Europske unije, Kanada, Japan i Australija pružile su Ukrajini opsežnu vojnu, financijsku i humanitarnu pomoć. Dolaskom Donalda Trumpa pozicija SAD-a ovisi o tome na koju će nogu ujutro ustati.

Ekonomske posljedice sankcija i prekida energetskih tokova uzrokovale su poremećaje u lancima opskrbe, nagli rast cijena energenata i uvozne inflacije te su povećale rizik od stagflacije u europskim i globalnim gospodarstvima.

Kina, Indija, Brazil, Južna Afrika i veliki dio zemalja Bliskog istoka vode politiku strateške neovisnosti. One nisu uvele sankcije Rusiji, često suzdržane na glasanju u UN-u i nastoje sačuvati ekonomske i energetske odnose s obje strane sukoba. Ovaj blok traži diplomatska rješenja te se fokusira na svoje gospodarske interese i stabilnost globalnih lanaca opskrbe.