Barbara Ušković
Mrzila sam ranjivost. Ovisnost o drugima. Tu neizvjesnost čekanja tuđe pomoći. Još više sam mrzila sve što ja sama nisam mogla napraviti. Traženje pomoći smatrala sam dijeljenjem vlastite moći drugima. Nešto što će me trajno vezati za njih. Što sam dulje odbijala pomoć i savjete, to sam manje cijenila ljude oko sebe. Govorila sam si da sam na ovom svijetu sama. Da ništa ne dijelim. Posljedično, stvari koje sam voljela izgubile su smisao. Polja i drveće postali su sivlji nego prije. Ni ptičice nisu cvrkutale. I ljudi su mi prestali nuditi pomoć. Jer su se osjećali nepotrebnima. Nebitnima. Tu leži paradoks ranjivosti.
Lijepo je kad ljudi traže tvoju pomoć. Teško je kad tražiš pomoć. Oviju te hladne ruke, gubitak kontrole. Kada sam mislila da mogu sve sama moji najveći (ne)prijatelji bili su cinizam i ego. Cinizam je stav u kojem osoba počne vjerovati da su ljudi uglavnom sebični, nepouzdani ili neiskreni.
To je bio moj obrambeni mehanizam – ako ne vjerujem nikome, nitko me ne može razočarati.
U psihologiji se cinizam često pojavljuje kada osoba predugo potiskuje potrebu za podrškom ili bliskošću (Lisevych, 2025). Umjesto da sam priznala da mi treba pomoć, počela sam umanjivati vrijednost drugih ljudi. Uvjerila sam se da mi drugi ljudi ionako ne mogu pomoći. Da svatko gleda samo sebe. Da je sigurnije ne trebati nikoga. S vremenom cinizam postane vrlo opasan ako mu predugo daješ uzde svoje sreće. Distorzira sliku svijeta. Zasivi je. Zamagli je. Umrtvi je. I tebe u procesu.
Također je bio tu i moj kompaljon ego.
Govorio mi je da sam slaba ako tražim pomoć. Govorio mi je da ionako mogu sve najbolje napraviti. A ja sam ga slušala. Jer sam mislila da je ego moje samopouzdanje. No to nikad nije bilo pravo samopouzdanje. Radilo se o ponosu koji mi nije dopuštao da priznam slabost ili potrebu za drugima. Ponos zarije svoje kandže u tebe čim mu malo okreneš leđa.
A ranjivost, ta snažna i hrabra osobina, u mojoj je glavi bila pogrešno shvaćena. Doživljavala sam je kao slabost. Kao nešto što treba sakriti, kontrolirati ili izbjegavati. Ipak su me od malena učili da budem jaka, racionalna i neovisna. Pa sam naučila ne pokazivati previše osjećaja. Da ne riskiram previše. Jer tamo gdje postoji ranjivost postoji i mogućnost razočaranja.
Psihološka istraživanja pokazuju da su ljudi koji dopuštaju sebi ranjivost sretniji. Često imaju dublje odnose, veće životno zadovoljstvo i snažniji osjećaj smisla (Firestone, 2017). Kada dopustimo da nas netko stvarno vidi, sa svim našim strahovima, nesigurnostima i nedovršenostima, tek tada otvaramo prostor za pravu povezanost.
Bez ranjivosti nema autentičnosti.
To sam naučila kada sam se napokon počela otvarati ljudima. Neki moji postupci su bili pripisivani mojoj hladnoći, samouzvišenosti i sebičnosti, a ja sam samo bježala od ljudi. Upsić.
Ako se stalno budem skrivala iza Teodozijevih zidova možda ću izbjeći neke povrede. Ali ću istovremeno spriječiti i mnoge lijepe stvari: bliskost, povjerenje, ljubav, voljenu mi kreativnost. Jer sve što je vrijedno u životu nosi određeni rizik.
Ranjivost znači reći što osjećamo i kada nismo sigurni kako će druga osoba reagirati. Znači priznati da nam je stalo. Znači pokušati, iako postoji mogućnost neuspjeha.
Ima jedna poslovica (u budističkoj filozofiji) koja kaže:
Život će ti donositi istu lekciju iznova i iznova dok je ne naučiš.
Moja lekcija je ta da moram dati sebi mogućnost da budem ranjiva, makar to značilo da će me netko povrijediti. Bolje da me povrijede nego da živim u ciklusu burnouta jer mi je mrsko tražiti pomoć.
I nemojte me krivo shvatiti. Nije kao da sam se sad toliko poboljšala, pa svima prosipam mudrosti ko što ujutro prosipam kavu iz džezve polusklopljenih kapaka dok stol ne postane zmazan, ljepljiv i fujav. Onda se (uz par ajmo reć mlakih psovki) trudim brže bolje izribati ga da bude opet sjajan i blistav. Baš kao što sam radila u životu. Zašto bi nekog drugog pitala da mi očisti stol kad to najbolje i najbrže odradim sama? Malo sam otišla u širine. Htjela sam reći da i dalje nisam savršena, i dalje me unutarnji monolozi i traženje pomoći grickaju, ali trudim se biti što više ja. I mislim da idem dobrim putem (insert *zvuk kucanja ispod stola za sreću*). Nadam se da mi to donese sreću. Iako sreća nije stanje potpune sigurnosti. Ona je često rezultat hrabrosti da budemo otvoreni prema životu.
A za takvu sreću je potrebna ranjivost
Literatura
Firestone, L. (2017). How embracing vulnerability strengthens our relationships. PsychAlive. Pristup: 03.05.2026.
https://www.psychalive.org/embracing-vulnerability-strengthens-connections/
Lisevych, M. (2025). Cynicism in psychology: A defense mechanism or destructive behavior? Mentalzon. Pristup: 05.03.2026.
https://mentalzon.com/en/post/2658/cynicism-in-psychology-a-defense-mechanism-or-destructive-behavior?
Izvor naslovne fotografije: Mark Stoop, Unsplash
Ivana Novak
A.Karlovic
