Sindrom “podguzne muhe” i “svrha opravdava sredstvo”

Dalićeva vikendica u zaštićenoj zoni: Nema opravdanja, ali ima goruće pitanje – kamo otpadaju fekalije?

Slučaj bespravne gradnje vikendice izbornika Zlatka Dalića u zaštićenom Regionalnom parku Mura-Drava potresao je hrvatsku javnost početkom ožujka 2026. godine . Dok se institucije bude i DORH provjerava navode, postavljaju se dva ključna pitanja: može li se ovakvo nezakonje uopće opravdati i, još važnije, kakav je točno utjecaj tih objekata na prirodu – odnosno, kamo završavaju fekalije?

Pravni i moralni aspekt nije jednostavan za objasniti “podguznim muhama”. Može li se ili smije li se tako nešto opravdati? Kada govorimo o nezakonitoj gradnji na području koje je dio ekološke mreže Natura 2000, odgovor je jednostavan: pravno se ne može opravdati. Gradnja u zaštićenom području prirode tretira se kao kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina . To nije prekršaj, već zločin protiv okoliša.

Izbornik Dalić kupio je 2013. godine zemljište od 1113 četvornih metara sa starom kućicom od dva-tri kvadratna metra za simboličnih 2656 eura . Stari objekt je srušio, a na njegovom mjestu izgradio novu, znatno veću vikendicu površine 71 četvorni metar, uz pomoćne objekte i teren za nogomet iako je bio svjestan da radi nezakonito djelo. Činjenica da je bivši vlasnik podnio zahtjev za legalizaciju, ali bez ikakve dokumentacije, i koji Međimurska županija nije riješila 13 godina, pravno je možda opravdanje za obustavu rušenja, ali ne i moralno opravdanje za gradnju Zlatka Dalića.

“Zaslužio je zbog nogometa” – Ovaj argument ne može stajati pred zakonom koji bi trebao biti jednak za sve. Kako je jedan Varaždinac ironično primijetio: “Pa Bože moj, i on je čovjek” . No, upravo se od javnih osoba očekuje veća, a ne manja razina odgovornosti. Zlatko Dalić plaćen je za svoje uspjehe i tu je kraj.

Povijest nas uči da su “podguzne muhe” postojale oduvijek. Od antičkih sofista koji su naplaćivali podučavanje vještini kako loš argument učiniti dobrim, preko dvorjana koji su opravdavahirove vladara, pa sve do današnjih spin-doktora i komentatora koji će za novac ili politički interes obraniti i najgoru ideju.

Mehanizam je jednostavan: kada se dogodi nezakonito djelo, prva reakcija normalnog društva je osuda. No, ubrzo potom pojavljuju se oni koji će reći: “Da, ali pogledajte okolnosti“, “Nije baš tako crno-bijelo“, “I drugi to rade” ili “On je to radio kao i drugi”.

Zašto ljudi uopće opravdavaju ono što je očito nezakonito? Lakše je promijeniti stav o nekom djelu nego priznati da smo podržavali prevaranta. Dalićev argument vezan uz njegove nezakonite gradnje je “ako svi to rade, nije to tako loše” neke “podguzne muhe” smatraju da ako se u nezakonitu gradnju uključe “nacionalni heroji”, podmitljivi gradonačelnici ili suci i ostali više ili manje poznati javnosti – pa možda se ozakoni.

Lični interes je sveprisutan u Hrvatskoj – oni koji opravdavaju nezakonje često i sami imaju nešto za sakriti ili profitirati od kaosa. Kao u vrijeme Domovinskog rata dok su mnogi ginuli drugi su trgovali s neprijateljem koji je okupirao dijelove Hrvatske.

“Podguzne muhe” nisu samo dosadne – one su opasne. Kada se nezakonje počne sustavno opravdavati, ruši se povjerenje u institucije. A povjerenje je temelj svakog društva. Bez njega nema ni investicija, ni razvoja, ni socijalne kohezije. Kada netko opravdava nezakonitu gradnju na lokaciji na kojoj to nije dozvoljeno ili možda utaju poreza time da je “država ionako lopov i to svi rae“, on ne pomaže sebi, već dodatno urušava sustav koji bi trebao financirati škole i bolnice. Kada se opravdava mito time da se “bez toga ne može dobiti posao“, zapravo se priznaje poraz pred korupcijom.

Uvijek će biti onih koji opravdavaju nezakonje. To je, nažalost, konstanta ljudske prirode. No, pitanje je koliko ćemo im mi, kao društvo, dopustiti da budu glasni. Prepoznati “podguznu muhu” prvi je korak. Drugi korak je ne dopustiti joj da svojim zujanjem zagluši zdrav razum i temeljne moralne principe.

Jer, pravda nije samo u zakonima – ona je i u našoj svakodnevnoj spremnosti da kažemo: “Ovo što si napravio nije u redu“, bez ograda, bez “ali” i bez opravdanja.