Zmaj.info
Ulazak Finske i Švedske u NATO 2023. i 2024. godine predstavlja jedan od najvećih geopolitičkih neuspjeha ruske vanjske politike u novijoj povijesti. Činjenica da je Moskva na to odgovorila gotovo isključivo retorikom – prijeteći posljedicama, ali bez vojnog poteza – iznenađujući je kontrast u odnosu na potpunu invaziju Ukrajine 2022. godine. Ovaj članak analizira ključne razloge zbog kojih Rusija nije reagirala silom na proširenje NATO-a na svojoj sjeverozapadnoj granici.
U slučaju Ukrajine, sama ideja pristupanja Europskoj uniji i NATO-u dovela je do izbijanja brutalnog, dugotrajnog i iscrpljujućeg rata.
Vojna iscrpljenost Rusije i strateška nemoć
Najjednostavniji i najpraktičniji razlog je taj što je ruska vojska trenutno u potpunosti angažirana u Ukrajini. Otvaranje novog fronta na sjeveru, posebno s Finskom s kojom dijeli granicu dugu 1340 kilometara, bilo bi vojnički neizvedivo. Taj teren, većinom gusta šuma i vrlo surova klima, zahtijevao bi stotine tisuća dodatnih vojnika, kojih Rusija trenutno nema na raspolaganju .
Zanimljivo je da unatoč trenutnoj nemogućnosti djelovanja, Rusija ipak gradi vojnu infrastrukturu duž finske granice. Prema izvješćima iz 2026. godine, satelitske snimke pokazuju kako Rusija priprema baze za smještaj do 80.000 vojnika na toj granici, što sugerira da Moskva razmišlja o dugoročnim pripremama za potencijalni budući sukob, ali ne i o neposrednoj agresiji .
Finska i Švedska – teško su naoružane “tvrđave”
Za razliku od Ukrajine početkom rata, Finska i Švedska su izuzetno sposobne vojne sile. Finska održava ratnu pričuvu od otprilike 980.000 ljudi, što je golema brojka za zemlju njezine veličine, i posjeduje jedan od najvećih topničkih arsenala u Europi .
Švedska, s druge strane, ima naprednu domaću vojnu industriju koja uključuje proizvodnju podmornica, fregata, borbenih zrakoplova i protuzračnih sustava. Njezina mornarica posebno je prilagođena obrani Baltičkog mora . Napad na takve ciljeve ne bi bio kratkotrajan “specijalni vojni zahvat”, već dugotrajan i izuzetno skup rat.
Europska unija i članak 42.7
Treći ključni faktor je institucionalna povezanost Finske i Švedske. Obje zemlje su članice Europske unije od 1995. godine. Ugovor o Europskoj uniji sadrži klauzulu o međusobnoj obrani (članak 42.7), koja obvezuje sve članice da pomognu zemlji članici koja je žrtva oružane agresije . Invazija na Finsku ili Švedsku značila bi trenutni rat s cijelom Europskom unijom, uključujući i Francusku i Njemačku, što je eskalacija koju si Rusija trenutno ne može i ne smije priuštiti.
Možda i najvažniji razlog leži u ideologiji koja opravdava rat u Ukrajini. Putinov režim zagovara koncept “Ruskog svijeta” (russkij mir), prema kojemu postoji nadnacionalna ruska civilizacija koja uključuje Rusiju, Ukrajinu, Bjelorusiju, a ponekad i Moldaviju te Kazahstan . Ta ideologija tvrdi da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi “jedan narod” umjetno podijeljen granicama .
Prema toj logici, Ukrajina nije “prava” država, već povijesni dio Rusije, a rusofono stanovništvo na istoku Ukrajine služi kao opravdanje za intervenciju . Finska i Švedska, međutim, nikada nisu bile dio Ruskog Carstva ni Sovjetskog Saveza u tom ideološkom smislu. One imaju vlastitu, dugu povijest, kulturu i jezik, te nemaju značajne rusofone separatističke pokrete koje bi Moskva mogla iskoristiti kao izgovor za invaziju.
Strah od NATO-a kao retorika, ne i stvarni razlog
Dok je rusko vodstvo godinama upozoravalo na širenje NATO-a prema svojim granicama, reakcija na proširenje na Finsku i Švedsku otkriva da je taj argument bio više retoričko oruđe nego stvarni motiv. Da je istinski strah od NATO-a bio primarni razlog za invaziju na Ukrajinu, Moskva bi morala reagirati i na još veće strateško pogoršanje na sjeveru. Umjesto toga, Rusija je odabrala retoričke prijetnje, obećanja o jačanju granica i dugoročno infrastrukturno pripremanje, što sugerira da je njezina politika prema Ukrajini prvenstveno vođena imperijalnim ambicijama i ideološkim konceptom “Ruskog svijeta”, a ne isključivo sigurnosnim brigama
A.Karlovic
