J.A.
Govorio meni tata – uči, uči, doći će dan kada će se škola cijeniti. I tako ja učio, čitao, usavršavao se, gutao knjige kao gladan student indeks – sve dok nisam shvatio da sam cijelo vrijeme učio krive stvari. Umjesto matematike, fizike i kemije trebao sam učiti tehnike preživljavanja u močvarama političke klijentelističke džungle. Ili barem osnovnu gimnastiku: kako se dovoljno nisko pognuti, elegantno klimati glavom, i s osmijehom progutati sve što ti serviraju – od “održive ekonomije” do “stručnih kadrova”. Učio sam, ali još nisam dočekao vrijeme da se obrazovanje cijeni. Baš naprotiv.
Pošto diploma?
Došlo vrijeme kada osobe s diplomama s benzinske stanice, nekompetentni i neobrazovani mogu biti ministri. Došlo vrijeme kada ministar poljoprivrede zna više o trčanju kroz kukuruz nego o uzgoju kukuruza. Ministar obrane, fizički spreman skakati preko balvana, priprema obrambene strategije između dvije serije sklekova. Ministar demografije je, naravno, teolog – jer tko bi bolje znao dijagnosticirati stanje našeg demografskog sloma.
I to nije sve
Ima i slučajeva da nakon završene policijske škole upišu i ekonomski fakultet. I to u Zagrebu. Ne bilo koji. A diplomi niti traga. Isparila, ako je ikada i postojala. Ali i oni su magistri ekonomije. I okolo drže predavanja. Jer su stručni.
A ekonomiju nam vodi pravnik. On zna da ako vam je kruh preskup, ne trebate kukati – treba samo zamijesiti vlastiti. Što će vam pekara kad imate brašno, vodu i – krizu?
Idealni kadar za funkciju nije onaj tko zna i može, nego onaj tko šuti i klima. Uz to je poželjno imati fleksibilnu kičmu, kratko pamćenje i još kraće samopoštovanje. Sluh? Ne moraš imati. Dapače, bolje da ne čuješ. Da ne zaboravimo, bitna je i iskaznica. Plave boje.
Odosmo mi u…
E moj tata, kuda ti je krenula ova država. Umjesto u meritokraciju odosmo ti mi u idiokraciju. I to ti je samo vrh sante leda koja pluta oceanom idiotizma slobodne nam naše Hrvatske.
U tom teatru apsurda, najviše boli tišina. Tišina pametnih, školovanih i sposobnih. Oni ili šute ili su elegantno kupljeni. Ne za vreće novca – to je za svijet. Kod nas je dovoljno par tisuća kuna, fiktivna funkcija i pozivnica na koktel.
Satira a la carte
Uglavnom kada sve to gledaš ne znaš bi li vriskao od smijeha ili plača. I nije to tako samo kod nas. Ima toga i po bijelom svijetu. Svakakvi ridikuli vladaju i određuju sudbinu svih nas. Ovi svjetski barem su puni para ušli u teatar političkih igrokaza, dok je većina naših došla poderanih gaća, ko crkveni miševi. Izmigoljili su iz raznih rupa i od svakuda. Došli pa iz opanaka uskočili u štikle. Punili kofere našim parama, pili i jeli na naš račun, putovali na skupe i njima, do nedavno, nedostižne destinacije. Ne, znam ja, nije to naš specifikum. Takvi likovi i takva ponašanja već su davno opisani u svjetskoj literaturi. U satirama koje zabavljaju čitatelje. I da znaš, nama ti to uopće nije zabavno gledati i živjeti. Baš suprotno.
A kaj bi ti štel biti?
Tako danas imamo situaciju da pravnik vodi gospodarstvo, ekonomist sport, a kineziolog – ne zna se točno što vodi, ali vodi. I svi oni imaju diplome. Neke iz Hrvatske. Neke iz “inozemstva”. Neke su čak i vidjele fax. Neke nisu ni to. Ne, tata, nisi ti znao. Nisi znao da ćemo iz obrazovanja kliznuti ravno u idiokraciju. Da će se školstvo pretvoriti u sredstvo za ukrasne titule, a znanje u smetnju. Jer, znaš, znanje postavlja pitanja. A kod nas se pitanja ne postavljaju. Samo se glasa. Diže ruka. I klima glava.
Naši “stručnjaci” i njihovi recepti za ekonomiju, školstvo i zdravstvo vode nas ravno u – intelektualnu buljometriju.
Bon appétit, narode
I na kraju dana, dok oni bruje o strategijama, reformama i održivosti, narod peče kruh kod kuće, plaća skupe režije i gleda kako mu se budućnost servira na tanjuru punom cinizma.
Govorio si nećeš li učiti zaposlit ću te kao kuhara ili spremača. Znaš li ti koliko su danas traženi kuhari? Znaš li ti koliko su samo plaćeni vrhunski kuhari?
E, tata, da si samo znao… Možda bi mi umjesto prve slikovnice dao kuhaču u ruke.
Bio bih pravi kuhar, a ne pomoćni!
Kolumna odraz je osobnog stava autora i ne mora nužno odražavati stav redakcije. Ali vjerojatno odražava stav svakoga tko je ikad pokušao pošteno završiti školu i – ostao u Hrvatskoj.
Marina Kirichenko
Ivana Novak
