Zašto hrvatski gradovi ratuju protiv tratinčica i maslačaka?

Dok se travnjaci diljem Hrvatske redovito šišaju “do nule”, postavlja se pitanje – zašto nam toliko smetaju tratinčice i maslačci? I zašto se, unatoč jasnim europskim smjernicama, u nas i dalje kosi kao da je svaki kvadratni metar zelene površine nogometni teren?

U vrijeme kada Europa sve više zagovara rješenja bazirana na prirodi (Nature Based Solutions – NBS), hrvatski gradovi i dalje vode bitku protiv cvjetnica koje su, zapravo, najbolji saveznici urbane bioraznolikosti. Dok veliki europski gradovi već godinama primjenjuju ekstenzivno održavanje travnjaka, smanjenu frekvenciju košnje i svjesno stvaraju livade za oprašivače, kod nas se i dalje kosi po principu “kraće = urednije”.

Što su zapravo rješenja bazirana na prirodi?

NBS ili rješenja bazirana na prirodi su planirana rješenja koja koriste prirodne procese i ekosustave za rješavanje urbanih problema – od klimatskih promjena i upravljanja vodama, do smanjenja zagađenja i poboljšanja zdravlja ljudi. To uključuje sadnju drveća, uspostavu urbanih šuma, zelene krovove i zidove, kišne i retencijske vrtove, obnovu staništa, a tu spada i obnova travnih staništa.

U hrvatskim strateškim dokumentima NBS se definira kao dio zelene infrastrukture – mreže prirodnih površina koje donose ekološke i društvene koristi. No, ono što je ključno za razumijevanje: NBS ne znači “neodržavanje” niti “zapuštenost”. Riječ je o planiranom upravljanju prirodom u gradu koje zahtijeva stručnost, strategiju i dosljednu provedbu.

Je li to zakonska obveza?

Nažalost, još uvijek nije. Iako kroz EU regulativu imamo obvezu povećati zelene površine, povećati prekrivenost krošnjama stabala i jačati urbanu bioraznolikost, te obveze često ostaju na razini deklaracija. Gradovi moraju aktivno planirati i širiti zelenu infrastrukturu, a ne samo održavati postojeće stanje – no mnogi se čine kao da su zaglavili u starom načinu razmišljanja.

Sve više promatrači upozoravaju kako ono što vidimo na terenu često nije niti pravo održavanje, već prije devastacija zelenih površina. Košnja do žive zemlje, uništavanje cvjetnica prije nego što uopće procvjetaju, i potpuno zanemarivanje ekološke funkcije tih površina postali su standard.

Što rade veliki europski gradovi?

Veliki europski gradovi poput Berlina već su odavno uveli sustavna rješenja:

• Ekstenzivno održavanje travnjaka – umjesto intenzivne košnje svakih desetak dana, travnjaci se kose dva do tri puta godišnje

• Smanjenu frekvenciju košnje – što omogućuje cvjetnicama da procvjetaju i daju hranu oprašivačima

• Ostavljanje livada za oprašivače – svjesno stvaranje i očuvanje cvjetnih livada unutar grada

• Adaptivni režim košnje – košnja se prilagođava vremenskim uvjetima, fenološkim fazama biljaka i potrebama pojedinih vrsta

• Zoniranje – različite zone zelenih površina imaju različite režime održavanja, od reprezentativnih urbanih parkova do prirodnih livada na periferiji

Sve to provodi se kroz gradske strategije, upravljačke planove zelenih površina i interne smjernice koje komunalne službe dobivaju od grada. Riječ je o planiranim, a ne improviziranim rješenjima.

Što piše u hrvatskim dokumentima?

Mnogi hrvatski gradovi već imaju usvojene Strategije zelene urbane obnove, ali čini se kako su to često samo mrtva slova na papiru. Dokumenti postoje, ali do njihove provedbe na terenu ne dolazi. Komunalne službe i dalje rade po starim navikama, bez jasnih smjernica za adaptivno upravljanje zelenim površinama.

Izgleda da ako zakonska obveza ne pritisne, ništa se neće promijeniti. No, pitanje je – trebamo li doista čekati da nam netko iz Bruxellesa naredi ono što je već odavno trebalo postati praksa?

Što bi trebalo napraviti?

Stručnjaci ističu kako bi gradovi trebali pod hitno:

1. Uvesti adaptivni režim odgođene košnje – kositi rjeđe, kasnije u sezoni, i ostavljati dijelove površina nepokošene

2. Uspostaviti što više urbanih livadnih staništa – iskoristiti postojeće travne površine za kreiranje livada, a ne travnjaka

3. Provesti zoniranje zelenih površina – definirati zone različitog intenziteta održavanja

4. Dati prednost prirodnim rješenjima u planiranju – umjesto klasičnih travnjaka, planirati livadna staništa

Treba prestati prečesto i prenisko kositi. Jer tu se ne radi o zapuštenosti – naprotiv, riječ je o aktivnom i planskom upravljanju urbanom prirodom s ciljem zaštite urbanih ekosustava, a sve to za opće dobro građana.

Zaključak

Dok gradonačelnici i komunalna poduzeća troše milijune kuna na učestalu košnju koja uništava bioraznolikost, oprašivači nestaju, a gradovi postaju ekološki siromašniji. Tratinčice i maslačci nisu korov – oni su prva linija obrane urbane prirode. Njihovo prisustvo ne znači zapuštenost, već priliku.

Pitanje koje ostaje visi u zraku: Zašto u Hrvatskoj nijedan grad dosad nije uveo adaptivan režim odgođene košnje? Je li problem u nedostatku političke volje, u neinformiranosti komunalnih službi, ili jednostavno u tome što staru naviku teško mijenjamo?

Dok se čeka odgovor, tratinčice i maslačci i dalje nestaju pod kosilicama – a s njima i prilika da naši gradovi postanu otporniji, zeleniji i zdraviji za život.