Geografija nasilja: Kako je Izrael za mjesec dana okupirao više libanonskog teritorija nego Rusija ukrajinskog u četiri godine

U ožujku 2026. godine Bliski istok je dobio novu, iznenadujuću kartu podjela. Dok svjetska javnost već četiri godine prati sporu, rovovsku ofenzivu Rusije u Ukrajini, Izrael je pokrenuo munjevitu kopnenu invaziju na jug Libanona. U manje od mjesec dana IDF je prešao crtu koju Moskvi trebaju godine — postotak okupiranog teritorija.

Prema analizama bne IntelliNews i Institute for the Study of War (ISW), Izrael trenutno kontrolira između 20% i 24% libanonskog teritorija . Nasuprot tome, Rusija — nakon više od 450 dana intenzivnih borbi i višegodišnje ofenzive — drži približno 18% ukrajinskog teritorija (uključujući Krim i Donbas). Ako se gleda isključivo kopneni pojas koji je osvojen nakon velike invazije 2022., ruske su se snage prošle godine probijale prosječnom brzinom od tek nekoliko stotina četvornih kilometara mjesečno, dok je Izrael u samo 30 dana uspostavio “sigurnosnu zonu” koja se proteže sjeverno od rijeke Litani.

Kako je došlo do ovog vojnog preokreta i što on znači za globalnu sigurnost?

1. Različite brzine rata: Rovovi vs. Blitzkrieg

Da bismo razumjeli ovu brojku, potrebno je usporediti prirodu sukoba. Ukrajina (Rusija): Rat u Ukrajini postao je rat visoke potrošnje i spore iscrpljenosti. U 2025. godini Rusija je okupirala ukupno 4.336 četvornih kilometara, što predstavlja samo 0.72% ukrajinskog teritorija. Prema podacima DeepState OSINT grupe, čak i u najintenzivnijim mjesecima, Rusija je napredovala sporo, gubeći ogroman broj vojnika i oklopa za svaki kilometar. Ruska strategija oslanja se na topništvo i rovove, što rezultira sporim, ali razornim napredovanjem.

Libanon (Izrael): Za razliku od toga, izraelska strategija u Libanonu temelji se na zračnoj nadmoći i brzom kopnenom prodoru. Sukob je eskalirao 2. ožujka 2026. godine, nakon što je Hezbolah izvršio napad kao odmak za izraelsko-američku ofenzivu na Iran . Izrael je odgovorio masovnim zračnim napadima i trenutnom kopnenom invazijom. U roku od tjedan dana, IDF je stigao do rijeke Litani, koja se nalazi oko 30 kilometara od granice .

2. “Žuta linija”: Razmjeri okupacije Libanona

Dok službeni Izrael tvrdi da kontrolira “sigurnosnu zonu” od oko 560 četvornih kilometara (otprilike 5.5% teritorija Libanona) , terenska analiza sugerira daleko veće razmjere.

Prema izvješćima, IDF je prešao rijeku Litani i uspostavio kontrolu nad pojasom koji uključuje gradove Marjayoun, Nabatieh i Khiam . Procjenjuje se da se pod izraelskom kontrolom trenutno nalazi između 20% i 24% Libanona. Iako je dio tog područja možda pod “aktivnom kontrolom” umjesto “trajnom okupacijom”, činjenica je da je libanonska vojska i civilna administracija u tim područjima potpuno onesposobljena.

Za ilustraciju: Pojas koji Izrael drži na jugu Libanona veći je od cijele Pojasa Gaze. Izraelski ministar obrane Israel Katz potvrdio je da će vojska kontrolirati “veliki pojas južnog Libanona” te da se kuće u pograničnim selima ruše kako bi se spriječio povratak stanovnika .

3. Humanitarna cijena: Ponavljanje “gazanske” taktike

Ono što posebno zabrinjava međunarodne promatrače jest primjena taktika koje su prethodno viđene u Gazi. Izrael je, prema svjedočenjima i satelitskim snimkama, počeo sustavno uklanjati civilnu infrastrukturu u južnom Libanonu kako bi stvorio “tampon zonu” .

Posljedice su razorne:

• Raseljavanje: Više od 1.2 milijuna ljudi (jedna petina libanonskog stanovništva) raseljeno je u samo nekoliko tjedana .
• Žrtve: Potvrđeno je više od 1.500 poginulih i gotovo 4.000 ranjenih .
• Razaranje: Pet mostova preko rijeke Litani je srušeno kako bi se spriječilo kretanje Hezbolaha, ali i onemogućio povratak civila .

4. Povijesni kontekst: Repriza neuspjeha iz 1985.?

Ovo nije prvi put da Izrael pokušava uspostaviti “sigurnosnu zonu” u Libanonu. Između 1985. i 2000. godine Izrael je okupirao sličan pojas juga Libanona, što je rezultiralo dugotrajnim gerilskim ratom koji je na kraju prisilio Izrael na povlačenje. Upravo je ta okupacija, ironično, pomogla u stvaranju i jačanju Hezbolaha .

Analitičari upozoravaju da bi ponavljanje tog scenarija bilo katastrofalno. “To nije samo rat protiv Hezbolaha. Taktike kolektivno kažnjavaju libanonsko stanovništvo“, upozorava David Wood iz International Crisis Group . Povjesničari strahuju da bi Izrael mogao zapasti u močvaru sličnu onoj u kojoj se Rusija nalazi u Ukrajini, ali s obrnutim predznakom — umjesto sporog napredovanja, Izrael se suočava s rizikom brzog prekoračenja resursa u neprijateljskom okruženju.

Dvije mjere – jedna poruka

Usporedba “Izrael vs. Libanon” i “Rusija vs. Ukrajina” otkriva koliko je pojam “okupacije” relativan. Rusija je spora, teška i sputana ogromnim linijama fronte. Izrael je uz podršku SADa brz, smrtonosan i za sada neometan u svojoj zračnoj kampanji.

Dok Rusija sporo guta komadiće ukrajinske zemlje uz visoku cijenu, Izrael je izveo kirurški (iako iznimno destruktivan) zahvat kojim je u nekoliko tjedana promijenio kartu Bliskog istoka. Međutim, povijest sugerira da je okupaciju daleko lakše započeti nego uspješno završiti. Dok Izrael slavi taktički uspjeh, pitanje koje ostaje jest: može li zadržati ono što je osvojio, ili će južni Libanon postati nova “Ukrajina” za izraelsku vojsku — dugotrajna rana koja iscrpljuje resurse i moral?