Kako nasilnici iz dvorišta kroje pravila svijeta

Ako zamislimo svjetsku politiku danas kao jedno veliko, burno gradsko naselje sastavljeno od visokih prizemnica i višekatnica, postaje jasno da ne vode najmudriji, najpošteniji ili najdalekovidniji. Trenutno, ulice kroje dvojica najjačih i najproblematičnijih momaka u kvartu: Donald Trump i Vladimir Putin. A njihovo neslužbeno pravilo koje su dogovorili glasi: mi određujemo tko smije kojom ulicom, kako se ponašati u javnosti i što se smije, a što ne javno govoriti. Ako vas sačekamo “iza ugla” i prodamo vam ciglu trebate ju platiti, ako nemate novaca drugi tjedan plaćate dvostruko.

Ova nasilna dvojica ne vladaju na temelju nekog univerzalnog morala ili pisanih pravila. Ne. Njihova moć proizlazi iz čiste snage, nepredvidivosti za sve ostale koji se ponašaju prema pravilima i spremnosti da gaze po ustaljenim normama. Čak i onim koje su sami propisali ako im to zasmeta. Oni su nasilnici čija se autoritativnost prelila s njihovih domaćih terena – američkih republikanskih predizbornih utrka i ruske autokratske strukture – na međunarodnu scenu nespremnu za ovakav način komunikacije i upravljanja državama.

Trump: Neslužbeni šef kvarta koji znalački upravlja kaosom

Donald Trump je onaj tip koji je kvartu donio pravilo “Amerika First” – odnosno točnije, “Ja prvi“. Njegov utjecaj je ogroman, čak i kada nije formalno na vlasti. Njegovim hodom tresu se ulice Europe i Azije.

Određivanje tko smije kojom ulicom: Njegova poruka NATO-u, “tko ne plaća, ne smije prolaziti“, i neograničena podrška Izraelu pokazuju kako jedan njegov stav postaje smjernica za cijeli savez. Njegove prijetnje da će prepustiti Rusiju Europi ako se ne pokore njegovim financijskim zahtjevima direktno su pravilo o kretanju. Određuje koja je za njih ulica sigurna, a koja opasna. Svi ostali moraju na dnevnoj bazi pratiti da li se ili nije u međuvremenu predomislio.

Kako se ponašati u javnosti: Njegov retorički stil koji nitko ne razumije kad govori, grubi nacionalizam, ismijavanje klimatskih promjena, napadi na medije i slično, postao je uzor za desničarske populiste širom svijeta. Da bi dobili njegovu naklonost i pokupili mrvice koje padnu sa stola, mnogi lideri oponašaju njegov jezik i ponašanje, čak iako im to ponekad našteti na domaćoj sceni.

Putin: Stari dokazani nasilnik koji upravlja strahom

Vladimir Putin je, s druge strane, klasičan školovani nasilnik iz susjedstva koji vlada strahom i podjelom. Dok Trump upravlja kaosom, Putin upravlja strahom. Tko misli drugačije padne kroz prozor, sruši mu se zrakoplov ili se utopi u čaši vode.

Određivanje tko smije kojom ulicom: Njegova invazija na Ukrajinu je ultimativni primjer. On je rekao: “Ova ulica je moja.” A odgovor ostatka kvarta, oprezan, spor, prepun straha od eskalacije. Strah od eskalacije itekako dobro koristi, to je radio cijelo život i samo je učvrstio njegovu poziciju da može prekršiti najveća pravila bez odgovarajuće kazne. On efektivno određuje gdje se Europa smije i ne smije kretati, oblikujući mjeru za energetsku i sigurnosnu politiku zastrašivanjem.

Kako se ponašati u javnosti: Putinov model “upravljane demokracije“, ugnjetavanja opozicije i ciničnog realpolitika postao je priručnik za apsolutiste od Bjelorusije do Srednje Azije. On pokazuje kako se uz pomoć vojske, plaćenika iz drugih zemalja, propagande i podmićivanja može kontrolirati cijelo susjedstvo.

Što je s ostalima, Europom, Kanadom, Japanom?

Ostatak kvarta – Europa, Kanada, Japan i drugi vrlo često liče na uplašene stanare koji gledaju kroz zavjese, ne usuđujući se suprotstaviti. Ponekad prosvjeduju, donose “sankcije” kojih se nitko u potpunosti ne pridržava i koje su ekvivalent pisanju žalbe upravitelju, ali se uglavnom prilagođavaju novoj stvarnosti. Njihova politika se sve više svodi na reakciju, a ne na akciju, jer im pravila kroje drugi. Divlji i nestašni nasilnici.

Rezultat ovakvog stanja je svijet koji je postao daleko opasniji i nepredvidiviji nego ikad. Pravila međunarodnog ponašanja, građena desetljećima, se erodiraju. Umjesto toga, vlada zakon jačeg, gdje se snaga i volja pojedinca stavljaju iznad kolektivne sigurnosti i diplomacije.

Dok ova dvojica najjačih, ali ne nužno i najpametnijih, momaka određuje tijek događaja, ostali stanovnici planeta ostaju zaliveni u neizvjesnosti, pitajući se koja će ulica biti sljedeća pod zabranom prolaza, i koje će “pravilo ponašanja” biti sljedeće nametnuto od jednog od dvojice nasilnika.

Mirovni plan koji određuje pravila do drugog rata

Mirovni plan za okončanje rata u Ukrajini mora sačuvati ukrajinski suverenitet, kazao je u petak američki potpredsjednik JD Vance. Ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom je plan predstavljen u četvrtak. Ranije u petak je rekao da se zbog njega Ukrajina suočava “s veoma teškim odabirom: ili izgubiti dostojanstvo ili riskirati gubitak ključnog partnera“, što se odnosi prije svega na SAD i apetitima njegova nepredvidivog predsjednika.

Povijest kao učiteljica: Problem “Obećanja pod prisilom”

Povijest je puna mirovnih sporazuma koje su prekršile upravo one sile koje su ih potpisale. Čuveni Münsterski sporazum 1648. koji je okončao Tridesetogodišnji rat, temelj je moderne međunarodne diplomacije upravo zato što je ustanovio načelo “pacta sunt servanda” (ugovori se moraju poštovati). Međutim, kada države sustavno krše međunarodno pravo (npr. kršeći teritorijalni integritet drugih, kao što je Rusija s Ukrajinom), njihov potpis gubi svoju vrijednost.

Vjerodostojnost se gradi, a ne pretpostavlja. Predsjednik koji svako drugi dan mijenja mišljenje ili recimo neka država koja je više puta prekršila potpisane međunarodne obaveze, gube povjerenje. Njen potpis na novom dokumentu postaje sumnjiv po defaultu.

Što “poštovanje pravila igre” zapravo znači? “Pravila igre” u međunarodnim odnosima jesu:

• Međunarodno pravo: Povelja Ujedinjenih naroda, konvencije, sporazumi.
• Norme ponašanja: Nenapadanje, poštivanje suvereniteta, diplomatski imunitet.

Ako država sustavno krši ova pravila, njen potpis na mirovnom planu nije dokaz promjene srži, već je često taktika za privremeni prekid djelovanja radi pregrupiranja snaga. Pokušaj da se smire sankcije ili oslabi međunarodna koalicija protiv nje. Potpis može biti način da se kaže: “Evo vam šansu za mir, ali ako ne prihvatite naše proširene uvjete, bit će još gore.”

Ključ nije u povjerenju prema potpisniku, već u mehanizmima koji taj plan čine samoočuvavajućim. Povjerenje se mora graditi “odozdo prema gore”, kroz provjerljive korake, a ne “odozgo prema dole”, kroz lijepo napisane riječi.

Međutim, može se raditi na tome da se plan učini što manje ovisnim o povjerenju, a što više o čvrstim, provjerljivim i sankcioniranim mehanizmima. Pravo pitanje nije “Da li možemo vjerovati ovom potpisniku?“, već “Koje su garancije da će kršenje ovog sporazuma biti previše bolno i neisplativo za onoga koji ga potpiše?”

Konačno, takav plan nije izraz povjerenja, već priznanje realnosti i pokušaj da se, unatoč tom nepovjerenju, izgradi funkcionalan i održiv okvir za mir. To je težak i nesavršen posao, ali često jedina alternativa trajnom sukobu.