Lana je trudna, narod nezadovoljan

Zašto sreća neke žene još uvijek izaziva tuđu nervozu?

Ovih je dana, kao bomba, na svim portalima odjeknula vijest kako je naša popularna pjevačica Lana Jurčević trudna. Opet. Mladosti preko 40 godina. Zamislite. Ne po kalendaru naroda. Ne onako „kako treba”. Ne kako je „red”. Nezamislivo. Kao i svaka žena koja na testu ugleda onaj mali plusić, Lana je sretna. I tu sreću je, logično, poželjela podijeliti s ljudima koji je prate i vole. Mediji gladni klikova, ali još gladniji komentara objavili su vijest gotovo s osmijehom. Jer znamo što slijedi: dežurni stručnjaci iz komentara, čuvari tradicije, doktori tuđih života i ljubitelji moralnih predavanja. Mi koji sebe smatramo normalnima mi joj čestitamo. Na bebi. Na hrabrosti. Na radosti u moru ružnih vijesti. Čestitamo joj i na tome što ima snage uopće izaći pred ovaj internet, koji često služi kao javna kanta za frustracije.

Zašto je sreća postala dovoljan razlog za napad?

Negativni komentari na društvenim mrežama postali su očekivani refleks. Nažalost, rijetko postoji vijest ispod koje se ne nađe barem jedna osoba koja misli da je pozvana suditi, vrijeđati ili dijeliti „savjete“ koji nisu traženi. Ne možemo se ne zapitati, začuđivati i uopće diviti ljudima koji imaju dovoljno energije i vremena pisati i širiti negativu oko sebe. Jer pitanje je jasno: Ako ju ne voliš, zašto ju pratiš? Namjerno je potonje naglašeno kako je podijelila s ljudima koji je svojevoljno prate. A onda kreću etikete: #sponzoruša #tkojetata #udebljalase #moglajetozadržatizasebe

Mogla je. Ali mogao si i ti. I svi koji osjete neodoljivu potrebu podijeliti zlobu.

Mogao je i svaki dežurni kritičar željan malo krvi i zlobe zadržati to sve za sebe, ali niste. Jednoj se ženi zamjera što je strukturirala svoj život po svojim željama. Što je gonjala karijeru, što ima svoj brand, što je prepoznatljiva, a kao kruna svega, što se ostvarila i ostvaruje u majčinstvu. Kako to da ljudi traže da se životi slažu i vode po određenim standardima i redu, a pri tome osnove empatije i kulture ostavljaju pod kamenom iz kojeg su izašli.

Moja priča? Vrlo slična.

Moderno je vrijeme trebalo donijeti i moderne svjetonazore, ali su naši problemi ostali isti kao i prije. Što žena napravi nikada nije zadovoljavajuće. Kada sam ja ostala trudna s prvim djetetom na prvoj godini fakulteta, osjetila sam sve to na svojoj koži. Pogledi, upiranje prstom, cckanje jezikom u nepce (svi znamo o čemu pričam, taj zvuk treba dobiti mjesto u rječniku), te sam luda, te sam glupa, te sam se sama sebi upravo usrala u život, a moja želja za nastavkom studija je, u blagu ruku prenemaganje i foliranje (za to i postoji adekvatan termin koji su dušebrižnici koristili, ali je ovo fin portal, a ja odgojena žena). Nastavila sam ja fakultet, prolazila odličnim prosjekom, a kad sam ostala trudna s drugim djetetom tada su i pogledi postali ozbiljniji, a komentari pomalo zabrinjavajući, opet napominjem da sam odgojena pa ih neću iznositi. Poslije trećeg djeteta diplomirala sam. Naravno da sam diplomirala samo zato što: #živimoddjece # želemesevećvišeriješiti, #sramotajezafaxdamejošuvijekdržikaoredovnogstudenta #sponzoruša, #sponzorušakojahvatanadjecu, #običnasponzoruša

A onda i biser jednog profesora: Ne, ne kolegice, ovo Vam je muški i teško, Vi ste majka, budite s djecom. Sve sam ih čula, hvala dalmatinskim genima i mom urođenom dišpetu pa ih nisam uzimala srcu već sam ih uzimala inatu i od njih crpila energiju i motivaciju za dalje. Ostali su u čudu kada sam diplomirala Suma cum laude, a ja sam ostala u čudu kako je u stvari malo ljudi u nekoj bliskoj okolini spremno prihvatiti i priznati nečiji uspjeh.

Pa što mi uopće želimo?

Koliko smo mi žene u nezahvalnom položaju jer kako god krenemo u život, nije po mjeri. Zašto mi i gledamo tuđe mjere. Možda netko ne želi postati majka, možda netko želi ostati domaćica, a možda netko nije ni siguran što želi ili želi sve i to je sasvim u redu. Poražavajuće je da je veliki broj osuđujućih izjava i upiranja prstom pristiglo upravo od žena. Umjesto da si čuvamo leđa mi se hranimo crpeći sve lijepo oko nas, gutamo veselje kao crna rupa. Možda je to upravo obilježje ovih modernih vremena, možda će bar umjetna inteligencija imati malo empatije kada zavlada našim svijetom, a na dobrom je putu.
Nemojmo se iživljavati na svakoj vijesti koju čujemo pogotovo kada bi ona trebala biti lijepa, vesela i obećavajuća. Ako ti netko nije po ukusu, ignoriraj ga.

Nije tvoja dužnost cijelom internetu objasniti svoje frustracije.

Svijet je ionako dovoljno težak. Pun je nasilja, rata, femicida i tragedija. Radost je postala rijetka pa kad se pojavi, nemojmo je gaziti. Stvarno je lako bit ljubazan, a život je stvarno ljepši kada je sredina u kojoj živimo ugodna. Širimo poštovanje i ljubav.