Barbara Ušković
Nedavno je bilo Valentinovo, prekomercijaliziran, ali i dalje sladak dan slavljenja ljubavi. Potaknulo me da preispitam vlastite izvrnute slike ljubavi koje su me pratile. Koliko puta sam čula one fraze: Voli sebe i ljubav će ti doći, Ako boli nije ljubav, Samo pusti i doći će kad budeš spremna. S vremenom su se ti izrazi ofucali, postali klišejići na koje više ni ne obraćam pažnju. No jesam li im doista znala značenje? Jesam li ih razumjela? I što je onda zapravo ljubav?
1.Filmska ljubav nije ljubav
Odrastajući gutala sam čitave police znanstvene fantastike u kojoj je, uz vanzemaljske moći, glavna tema uvijek bila romansa. Dvije osobe, bolesna privlačnost, iskre koje ne frcaju već pale vatromet, potpuna zaluđenost jedno drugim, toplo hladne igrice, filmski poljupci, napetost i stres. Kad sam napokon odrasla, sliku ljubavi koju sam stvorila i gledala u filmovima i serijama, jednostavno više nisam mogla pronaći. Iskrivljenu sliku bilo je teško vratiti u normalan okvir. Muškarci su bili dosadni, sigurni i dobri, što se kosilo s mojom naučenom slikom nadrealne romanse. Kao tinejđerica serije poput Sex i Grada utuvile su mi u glavu da za pravom ljubavi uvijek treba trčati. Da za njom treba lomiti glavu, provesti mnogo neprospavanih noći, analizirajući bez cilja sve moguće scenarije, igrajući se iznova i iznova mačke i miša. Baš kao što je i protagonistica Carrie trčala za onim debilom Bigom koji je u biti samo nezreli, emocionalno distantan čovjek. Mainstream mediji i dalje takve nebuloze puštaju mladim djevojkama. Filmovi poput 365 Days, It Ends with Us, trilogije After samo su neki u nizu prošlogodišnjih toksičnih “best romance movies” naslova, gdje je većina odnosa manipulativno, ovisničko i emocionalno nestabilno. A takve obrasce nismo gledale samo na ekranu, nego i u stvarnom životu (no, o tome ću možda nekom drugom prilikom).
2.Odakle dolaze ti obrasci?
Naime, kortizol nas drži u stalnoj pripravnosti, dopamin nas nagrađuje rijetkim trenucima nježnosti, a oksitocin nas veže za osobu koja nas povrjeđuje. I tako zamijenimo ovisnost za ljubav.
A ovisnost nije svjesna odluka.
Nitko se ne zaljubi s namjerom da postane ovisan o kaosu. Biokemijska petljica (kortizol – dopamin – oksitocin) odvija se ispod razine svjesne kontrole. Oni koji su odrasli uz emocionalno nestabilne odnose često nesvjesno traže ono što im je poznato. No, kada ljudi odrastu trebaju postati svjesni tog lošeg obrasca, a ako i dalje ostaju u lošoj vezi, tada ljubav više nije samo kemija – postaje pitanje hrabrosti. I odgovornosti.
Sve te slike, filmovi i obrasci oblikovali su ono što sam mislila da je ljubav. A onda sam prvi put zastala i zapitala se – biram li ja, ili samo ponavljam naučeno?
Mit o sudbinskoj ljubavi
Dugo sam vjerovala da je ljubav nešto što mi se dogodi. Kao sudar. Kao dobro poznata kemija. Kao sudbina. Kasnije sam shvatila da sam, koliko god vremena potrošila na krivo štivo, loše serije i filmove, toliko potrošila i na krive misli, krive obrasce i krive slike. Nisam samo čitala loše priče, već sam ih i živjela. Ako je osoba bila sigurna, iskrena i bez konstantnih “Up and Down” emocija, u meni su se palile lampice uzbune da ta ljubav nije prava. Da ta osoba nije ona prava. Nema lupkanja u prsima i preznojavanja. Onda to sigurno nije to. Takva ljubav mi se tad činila kao strašno obična, dosadna i prazna. Muškarce koji su mi se svidjeli nisam gledala kao ono što su stvarno bili, već kao idealiziranu sliku koju sam sama sklepala u glavi. Neku poznatu, sočnu i bombastičnu slikicu punu trnaca, iluzija i brzih otkucaja srca.
Na kraju je uvijek bilo bola i s moje i s njihove strane jer ljudi u koje sam se zaljubila zapravo nikad nisu postojali. Ni voljeti projekcije nije bilo lako. Ako ljubav nije boljela, nije zanimljiva, nije sudbonosna, nije živa. Jer bol najjače pulsira. Najjače odjekuje. Sve ostalo je ionako nebitno.
Mit o sudbinskoj ljubavi oslobađao me odgovornosti. Ako je sve zapisano, onda nisam ja ta koja biram krive ljude — nego zvijezde. I nisam ja ta koja povrjeđuje — svalit ću opet sve na zvijezde.
Najveći dar koji sam dobila prethodnih godina je otkriće da sudbina ne bira umjesto mene.
Sama biram – koga ću zadržati, koga ću pustiti, koliko ću tolerirati. Neću više birati poznatu bol, neću više sanjati poznatu prazninu. Jurnjave, drame i dokazivanja mogu slobodno zaklopiti vrata na izlasku. Jer ni njih više neću birati. Ljubav nije kad mi srce lupa jer ne znam hoće li ostati. Ljubav je kad znam da ostaje. Ona je ta sigurnost koja mi nedostaje. Reći ću što mi treba,priznati kad nešto zaboli, tražiti jasnoću i otići kad je nema. Otići ću iz svojih prošlih diktatura, otići ću od situacija koje su me činile malom.
Otići ću od stare sebe da bih jednog dana mogla pronaći bolju sebe. Zaljubit ću se u realnost, u stvarni svijet, u stvarni osjećaj. Vrijeme nije romantično. Vrijeme je ograničeno. I trebam ga početi ozbiljnije shvaćati.
Izvor naslovne fotografije: Hush Naidoo Jade Photography, Unsplash
Marina Kirichenko
