“Moja dota” roman Nore Verde

Roman “Moja dota”, autorice Nore Verde, počinje svjedočenjem sedmogodišnje djevojčice. „To popodne sam dobila prve velike batine od barbe”, rečenica je kojom se otvara ovaj roman.

Tijekom svog odrastanja u babinoj kući, na otoku, gdje je provodila ljetne praznike, bila je izložena brutalnosti svog ujaka (barbe). „Godinama smo vodili rovovsku bitku: ja naoružana riječima, on golom silom. Uvijek je pobjeđivao, ali nikada do kraja, stalno se morao vraćati i iznova udarati. Izgledalo je kao da nikada nije završio posao“.

Već nakon prvih batina junakinja romana čvrsto je odlučila da će mu se osvetiti, kroz priču. Svoju je odluku i provela. Ispričala je svoju istinu. Istinu o nepravdi koju je trpjela, a na koju nije mogla utjecati. Osvetila se nasilniku i porazila ga pisanom riječju, kada već nije mogla fizički. Ovo je dirljiva i bolno upečatljiva priča o odrastanju obilježenom klasnim sramom, bijesom te otkrivanjem vlastite seksualne orijentacije.

Život u gradu s prezaposlenom samohranom majkom

No, nije u romanu kao što, uostalom, nije niti u životu sve uvijek crno i tužno. Iako je djevojčica Nelica, junakinja romana, itekako svjesna zadanih društvenih okvira, ulaskom u pubertet učinit će sve da promijeni svoju situaciju, da bude prihvaćena u društvu, da bude cool. Tijekom školske godine boravila je na kopnu, u Splitu sa svojom samohranom majkom. Majka, kao radnica u turizmu, nije imala vremena sa svojom kćeri provoditi puno vremena, a kamoli posvetiti joj dovoljno vremena za razgovore i priče. Radila je cijele dane do kasno u noć ne bi li zaradila dovoljno za život da ne završe na socijalnom dnu, kao što je završio Nelin otac. Nakon završetka školske godine majka je Nelicu spakirala i s brdom torbi poslala babi na Korčulu.

Život na otoku s voljenom babom

Na otoku je junakinja ove priče sa svojom voljenom babom provodila idilične dan. Dane ispunjene kućanskim poslovima, pjesmom i pričanjem priča. Baba je svojoj unuci pravila menestru od sočiva i usred ljeta pržila hrstule u vrelom ulju. Nelica je bila zadovoljna svojim ljetima s babom. S njom je dijelila i postelju kako bi se mogle do sita napričati, uz obvezne molitve za laku noć. Vremena je bilo napretek jer je baba, štedeći struju, rano lijegala. Baba je znala pričati, a i slušati, a bila je i puna mudrih savjeta. Odrastajući junakinja Nelica bila je rastrgana između grada i otoka, standarda i dijalekta, ženske i muške rodne ekspresije. Nedostatke svoje splitske sredine, udaljenost od napaćene majke i posrnulog oca nadomještala je otočkom bliskošću. Voljela je čitati i u obrazovanju i pisanju tražila je svoj put prema slobodi i samostalnosti.

“Mladost je došla po moju dušu bahato, nije kucala ni pitala je li slobodno. Samo sam jedan dan postala nova, drugačija. Izdužila sam se, smirila. Prestala sam gristi ješku kad mi je barba baci, samo da nakon toga može vikati na mene. Nije me više briga što priča, i on mi je postao smiješan. Prkos nije nestao, samo sam ga spremila na sigurno mjesto.”

Odrastanje

Došao je dan kada će i jednoj i drugoj obiteljskoj sredini okrenuti leđa u potrazi za svojim rodnim, klasnim, jezičnim i intelektualnim identitetom. U uši je zatakla slušalice vokmena i uz glazbu Daleke obale sve je dalje od babe, barbe i cile Luke, ukratko od djetinjstva.

“Moja dota”

„Moja dota” slojevit je roman koji otvara mnoga pitanja – od rodnog identiteta, nasilja pa sve do osjećaja nepripadnosti, klasnih razlika i formiranja stava. Djelomično je pisan standardnim jezikom, dok likovi međusobno komuniciraju velolučkim čakavskim govorom. Zbog toga ovo djelo ima i posebnu književnu vrijednost jer je to jedan od načina da se trajno sačuvaju govori kojima smo itekako bogati.

Roman je 2022. godine ušao među pet finalista za Tportalovu nagradu za najbolji domaći roman.