Slučaj Filipa Mihalića: Medijska pompa i birokratske nedoumice oko prijenosa posmrtnih ostataka

Smrt mladog varaždinskog Filipa Mihalića izazvala je lavinu medijskih objava, no istovremeno i brojna pitanja o okolnostima njegove smrti te o proceduri prijenosa tijela iz inozemstva. Dok se lokalni mediji natječu u izražavanju sućuti, javnost je podijeljena – od onih koji žale za “uspješnim poduzetnikom” do onih koji podsjećaju na njegovu kriminalnu prošlost povezanu s krivotvorenjem covid testova.

Tko je bio Filip Mihalić?

Prema informacijama koje su se pojavile u medijima, Filip Mihalić bio je poduzetnik iz Varaždina čija je poslovna karijera bila obilježena kontroverzama. Naime, bavio se prodajom krivotvorenih covid testova u Hrvatskoj, što je dovelo do policijske istrage. Prije toga, policiji je bio poznat po vožnjama u alkoholiziranom stanju i upravljanju vozilom bez vozačke dozvole.

Unatoč ovoj kriminalnoj pozadini, lokalni varaždinski mediji pišu o njemu kao o “mladom i uspješnom poduzetniku”, što je izazvalo negodovanje dijela javnosti koja smatra da se na takav način relativizira njegovo protuzakonito djelovanje. O mrtvima sve najbolje.

Okolnosti smrti i medijska zbunjenost

Prema navodima medija, Filip Mihalić je iznenada preminuo, no okolnosti njegove smrti ostale su nejasne. Roditelji su navodno krenuli po tijelo, ali nije bilo poznato gdje i kada je točno do smrti došlo. Dodatnu zbunjenost izazvala je izjava Ministarstva vanjskih poslova koje nije imalo informaciju o umrlom hrvatskom državljaninu, što je dovelo do pitanja građana o tome kako će se tijelo bez sprovodnice i dokumentacije moći dopremiti u Hrvatsku.

Što kaže zakon o prijenosu posmrtnih ostataka?

Prema službenim informacijama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, prijenos tijela umrle osobe iz inozemstva u Hrvatsku zahtijeva sprovodnicu koju izdaje hrvatska diplomatska misija ili konzularni ured u inozemstvu . Za izdavanje sprovodnice potrebno je priložiti:

• Izvadak iz matice umrlih na međunarodnom obrascu

• Liječničku potvrdu o smrti s naznakom uzroka smrti (da se ne radi o zaraznoj bolesti)

• Dokaz o državljanstvu preminule osobe

• Putovnicu preminule osobe (koja se poništava)

• Odobrenje za prijenos iz države u kojoj je smrt nastupila

• Podatke o prijevozniku

Posebnost kod prijenosa ostataka u urni

Ono što je mnoge građane iznenadilo, a što bi moglo biti ključno za razumijevanje cijele situacije, jest činjenica da prijenos urne s pepelom umrle osobe ne zahtijeva sprovodnicu . U tom slučaju, jedino što je potrebno jest potvrda krematorija koja se dostavlja na uvid policijskim službenicima prilikom ulaska u Hrvatsku.

Ovo pravilo možda objašnjava zašto Ministarstvo vanjskih poslova nije imalo informaciju o umrlom – ako je tijelo kremirano i prenosi se u urni, postupak je znatno jednostavniji i ne uključuje diplomatske misije na isti način kao prijenos tijela. Također, za prijavu smrti nastale u inozemstvu nije potrebno plaćati konzularnu pristojbu.

Kroz kremaciju, obitelji u Dominikanskoj republici mogu preuzeti i zadržati ostatke svojih voljenih prenijeti ih u svoj dom ili ih mogu sa ili bez plaćene pomoći krematorija prosuti na polju ili moru, otvarajući ritualne ili ceremonijalne mogućnosti za kreativnost i inspiraciju ožalošćenih.

Javni interes i medijska odgovornost

Ovaj slučaj otvara i pitanje medijske odgovornosti – kako izvještavati o smrti osoba s kriminalnim djelovanjem, a istovremeno poštivati osnovnu ljudsku dostojanstvenost i obiteljsku privatnost? Lokalni varaždinski mediji očito su odabrali pristup koji naglašava “poduzetnički” aspekt, zanemarujući brojne kontroverze koje su obilježile Mihalićev život.

S druge strane, nejasnoće oko okolnosti smrti i prijenosa tijela potaknule su brojne špekulacije i pitanja građana, što je dodatno potaknulo medijski interes. U svemu tome, čini se da su gubitak ljudskog života i tuga obitelji potisnuti u drugi plan.

Slučaj Filipa Mihalića pokazuje kako medijsko izvještavanje može biti podložno različitim interpretacijama ovisno o odabranom narativu. Istovremeno, birokratske procedure oko prijenosa posmrtnih ostataka iz inozemstva, posebice ona koja se odnosi na urne, objašnjavaju zašto Ministarstvo vanjskih poslova možda nije imalo informaciju o ovom slučaju.

Bez obzira na sve kontroverze koje su obilježile njegov život, smrt mlade osobe uvijek je tragična, osobito za obitelj koja ostaje bez sina. Ostaje nadati se da će mediji, bez obzira na natjecateljski duh u objavljivanju sućuti, u konačnici iskazati mjeru i odgovornost prema svim uključenim stranama.