Grđan Marinko
Stručnjaci upozoravaju na tihi rizik koji svakodnevno unosimo u tijelo. U plastici postoji prema istraživanjima preko 16.000 tvari, od kojih je četvrtina toksična i opasna za naše zdravlje. Neke vrlo opasne kemikalije mogu se ispuštati, osobito kada se zagrijavaju. Ni dugo skladištenje nije zanemarivo posebno ako se radi o masnoj ili kiseloj hrani. Znamo li pravilno rukovati plastičnom ambalažom i da li zbog neznanja sami uzrokujemo još veću toksičnost naše hrane koju svakodnevno konzumiramo?
Plastična ambalaža postala je neizbježan dio moderne prehrane – od jogurta i gotovih obroka do brze hrane i dostave. No iza praktičnosti i niske cijene ne krije se samo ozbiljan problem otpada već i težak zdravstveni rizik o kojem stručnjaci sve glasnije govore.
Prema podacima Instituta Jožef Stefan, u plastici se nalazi više od 16.000 različitih kemikalija, a čak četvrtina njih smatra se toksičnom.
Stručnjaci upozoravaju da se kemikalije iz ambalaže ne zadržavaju samo u hrani – one su postojane, bioakumulativne i mobilne. To znači da prelaze u okoliš, vodu, tlo, a zatim se vraćaju u naš organizam kroz prehrambeni lanac.
Najopasnije tvari koje svakodnevno susrećemo
Uobičajena ambalaža – plastika, limenke, karton obložen plastikom, pa čak i poklopci staklenki – može sadržavati:
| Tvar | Gdje se nalazi | Potencijalni rizici |
|---|---|---|
| Bisfenol A (BPA) | tvrde plastike, epoksidne smole | hormonski poremećaji, rak, dijabetes |
| Ftalati | mekane plastike, folije | oštećenje jetre, reproduktivni problemi |
| PFAS kemikalije | ambalaža brze hrane, teflon | povišen kolesterol, bolesti štitnjače, rak |
| Stiren | plastika oznake 6 | mogući kancerogen |
Iako plastiku ne možemo potpuno izbjeći, možemo značajno smanjiti rizik da biramo staklenu ambalažu kad god je moguće, osobito za kiselu hranu poput cikle ili kiselog kupusa, da ne zagrijavamo hranu u plastici, čak ni u posudama označenima kao “mikrovalno sigurne”.
Također trebali bi izbjegavati oštećene teflonske tave i plastični pribor, hranu iz trgovine čim prije prebaciti u staklene ili metalne posude, ne bi trebali koristiti plastiku s oznakama 3 (PVC) i 6 (PS), dok su 2 i 5 sigurnije opcije za višekratnu upotrebu.
Riječ je o globalnom ekološkom izazovu. Kemikalije iz ambalaže završavaju u otpadu, tlu, vodi i zraku, a mikroplastika je već pronađena u ljudskoj krvi, posteljici i plućima. Znanstvenici upozoravaju da se radi o dugoročnom, tihom riziku koji će tek pokazati puni utjecaj na zdravlje budućih generacija.
Plastična ambalaža možda jest praktična, ali cijena koju plaćamo nije vidljiva na računu – već u našem zdravlju. Dok industrija i zakonodavci sporo reagiraju, jedina stvarna zaštita ostaje informiranost i promjena navika potrošača. A to počinje jednostavnim pitanjem: mora li baš sve biti zapakirano u plastiku?
A.S.
Zmaj.info
