Tko je bila kontesa Nera iz Gričke vještice?

Povodom godišnjice smrti Marije Jurič Zagorke pišemo Vam o Gričkoj vještici i Barici Cindekovoj koja je bila muza za lik Nere.

Marija Jurić Zagorka rođena 2. ožujka 1873., a preminula 30. studenoga 1957., bila je hrvatska književnica i novinarka. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, te časopis Hrvaticu. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti.

Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, te za prava žena. Grička vještica je zbirka pripovijedaka koja je postala neizostavan dio hrvatske književne baštine. Zbirka je prvi put objavljena 1913. godine i predstavlja vrhunac Zagorkinog pripovjedačkog umijeća te se smatra jednim od najvažnijih djela hrvatske književnosti.
Sastoji se od šest pripovijedaka koje se odvijaju u atmosferi zagrebačkog Gornjeg grada u 18. stoljeću. Svaka pripovijetka nosi sa sobom intrigantnu priču koja istražuje složenost ljudske prirode, društvene norme i povijesne događaje. Zagorka majstorski prepliće elemente povijesti, romantike, misterije i društvene kritike, stvarajući tako nezaboravno iskustvo za čitatelje.

Dakle, tko je bila kontesa Nera iz Gričke vještice?

„Kontesa Nera u stvarnosti se nije zvala Nera, niti je bila kontesa, dapače, bila je daleko od plemićke titule i ugledna roda. Prava “Grička vještica”, koje je život Zagorki poslužio za popularni roman, zvala se Barica Cindek, a zanimanjem je bila pekarica i piljarica na Markovu trgu.

Zagorka je svoju Gričku vješticu obradila na temelju krvavih sudbenih ljetopisa starog Zagreba, i to još u ono doba kada se kod nas slabo znalo o proganjanju vještica, i kad su, dapače, neki naučenjaci tvrdili da takvih progona u Zagrebu i nije bilo…”

A da je progona vještica u Zagrebu uistinu bilo, posvjedočit će nam Viktor Kučinić u “Reviji Zagreb” od siječnja 1941., a koji je i autor citiranog zapažanja o izravnoj vezi Zagorkine kontese Nere i lijepe gričke piljarice Barice Cindek. Kučinić nam predočava i sudbeni spis s imenima sudionika, koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u parnici protiv optužene gornjogradske “coprnice”, a koje Zagorka doslovno preuzima za svoj roman.

Uz odbijene i uvrijeđene udvarače, koji joj se osvećuju na taj način što o njoj šire glasine kao o coprnici, a što je u prvoj polovini osamnaestoga stoljeća bila najveća kaštiga za ženu, dostaje i Baričinih takmaca piljara, kramara i pekara, “jer gdje se je god na sajmu pojavila lijepa Barica sa svojim šatorom točeći staro vino i ljutu rakiju i prodavajući mirisavi tečni kruh – muškarci su grunuli pod njezin šator, trošili jestvine i pića i ne pitajući za cijenu!”…

Ime Barice Cindek počinje se spominjati u spisima vještičjih procesa 1742. Više zagrebačkih žena, optuženih da su coprnice, spomenut će, naime, i njeno ime, nabrajajući, uglavnom pod prisilom svojih mučitelja, imena članica tzv. coprničkog ceha.

Sud je sada imao dosta “štofa” da protiv Barice Cindek, a na zadovoljstvo uvrijeđenih udvarača, pokrene proces. Sva zdvojna zbog tih sumanutih objeda, lijepa Cindekica je prosvjedovala protiv izjava onih nesretnih žena: “Lažete, životinje jedne! Nikad ja s vama nisam bila na vještičkome prelu…” Prosvjedi joj, međutim, ne pomažu. Sirota žena je uhićena, iako je među purgerima, a pogotovo među učenim građanima, sve više onih koji su protiv progona “vještica” i sve su glasniji.

Unatoč klimi, koja osuđuje te monstruozne procese protiv nevinih žena, a koja se širi i Zagrebom, Barica Cindek prolazi svoj križni put. Ona je, sjećamo se, uhićena i pritvorena u zatvor gradske vijećnice, ali odatle je vlasti, preplašene upravo tim novim duhom, što se širi Gričem, brže-bolje premještaju u tamnicu kule Dverce. Ostaje zabilježeno ime desetnika gradske straže, nekog Fabijana, koji s još trojicom stražara uhićenicu treba provesti u tamnicu. Desetnik, naime, izlazi ususret sirotoj ženi te je po hitnom postupku odvede ulicom dok u crkvi Sv. Marka traje misa, kako bi je, okovanu lancima, što manje ljudi vidjelo…

Budući daje Barica Cindek optužena kao “opasna vještica”, gradske su vlasti poduzele posebne mjere predostrožnosti, te uz redovnu stražu desetnika Fabijana, postavile još četvoricu naoružanih građana, koji su imali strogi nalog da “svakom koji bi htio doći u doticaj s coprnicom, pod prijetnjom smrtne kazne, zapriječe”. Ta će zabrana vrijediti i kasnije, kad će Barica čamiti u tamnici. Nitko ne smije do nje. Zabrana međutim ne vrijedi i za oca Smolea, ispovjednika Baričina, koji uspije pridobiti stražare da ga puste uhićenici. Je li i mladi Isusovac, također, zaljubljen u lijepu Baricu, kao i toliki drugi muškarci, ostaje da se nagađa. U svakom slučaju otac Smole je Baricu iscrpno izvijestio o pokretu protiv coprničkih procesa i o pritisku javnosti da se nedužnu piljaricu oslobodi tamnovanja i lomače, koja se već počela pripremati.”