Barbara Ušković
Ponekad poželim da je ljudska glava poput teglice pekmeza. Kad se pokvari, zaokrenem poklopac, izvadim mozak i bacim ga u kantu za smeće. Onda se zaletim do obližnje mozgoslovnice i kupim novi. Ne bi li to bilo divno?
Nekidan sam šefu poklopila slušalicu usred razgovora. Bila sam uvjerena da je rekao doviđenja. Nazvao me nakon desetak sekundi. Rekla sam da mi je žao – dogodio se komunikacijski šum, imam zbrčkan um (nisam to zapravo rekla, ali nisam mogla odoljeti ovoj rimici). Nazvala sam ga sutradan da se ispričam, ali on je već zaboravio na to.
Zašto ja ne mogu zaboraviti?
Misli su samo iskakale. Iz već spomenute psiho-teglice u kojoj mi je mozak. Kao iskrice tik prije nego lampice izgore. Kao dim iz haube prije nego se vozilo pokvari.
Što sad taj čovjek misli? Da sam neodgojena? Nekulturna? Bezobrazna? Loša i nekulturna radnica, sigurno to misli.
Što sam ja? Možda sam to napravila namjerno? Ali, znam da nisam.
Što ako me mozak laže? Što ako me uši lažu? Što ako me misli lažu?
To me prati kroz život. Želja da sve analiziram. Želja da svemu nađem dubinu. Da razmišljam o tuđim (i svojim) postupcima do te mjere koja prelazi granicu moje snage. Moje energije. Mog mira.
Nekad sam u stanju od miša napraviti tolikog slona da kasnije ni ne čujem misli kad preglasno u̶r̶l̶i̶č̶e̶ surliče.
Ako me netko na ulici drugačije pogleda. Ako napravim neki kiks. Ako pomislim na neku glupu stvar koju sam napravila u prošlosti. Misli me jedu i ja jedem njih.
Trunem.
Osjećam se poput te teglice pekmeza.
Probala sam desetke meditacijskih tehnika, dubokog disanja, čajeve svih vrsta, hobije da skrenem um i sad ponosno mogu reći da stvarno skrećem s uma.
A najgore od svega je što znam da si to sama radim. Ne želim da prestanu. Misli nisu odraz mojih razmišljanja. One nisu odraz mene kao osobe. I nije sve što pomislim istina.
Um je jednostavno naviknut da nema mira. Naučen pucati rafale jer tišina je opasna. Ovisan o stalnom razmišljanju, inače će sve utihnuti. A na tišinu nisam programirana.
Zato je čudna. Zato je strana. Zato bježim.
Trebam tišinu, bojim se tišine.
Ako nestane buka, onda to više nije moja ‘teglica glave’? Onda to više nisam ja? Isparit će stara slika mene za koju se očajno hvatam. Posesivna sam prema sebi. Ne želim da odem. Makar to više nisam ja. I što je s onim što sam si obećala? Hoću li shvatiti da sam napokon narasla i da je vrijeme da se pozdravim sa starim obrascima? Da počnem prihvaćati tišinu? Da sam napokon spokojna? To je teško prihvatiti.
Zato pozivam sebe da sjedne tu, da joj nešto šapnem u tu njenu malu pucalicu kokica koju zove mozgom.
Prekidam s tobom, barabo.
Nekad je bilo divno, ali je vrijeme za bolje.
I ti ćeš uvijek biti tu uz mene.
Prekidam jer te volim.
I vrijeme je da se konačno odmoriš.
Izvor naslovne fotografije: Barbara Ušković
A.Karlovic
