Još samo dva tjedna cirkus u županiji i vašem gradu

Završio je prvi krug lokalnih izbora. Rezultatima su, po običaju, zadovoljni svi. Pobjednici su i oni koji su izgubili. Na to smo već odavno navikli. No, ipak zabrinjava činjenica da su izvrsne, dobre ili relativno dobre rezultate u nekim sredinama osvojile i osobe kojima je mjesto u zaboravu ili u zatvoru, a ne na slobodnim, demokratskim izborima. To možemo zahvaliti nefunkcionalnoj vladavini prava. Vladavina prava je samo jedna od demokratskih stečevina koja, u ovoj državi, opasno ne funkcionira. Toliko da se uopće postavlja pitanje jesmo li doista država, a kamoli demokratska. Naravno da bi me istog trena prozvani pokušali demantirati argumentom presumpcije nevinosti. Dakako, u državi u kojoj pravosuđe funkcionira presumpcija nevinosti ključna je sastavnica demokratskog društva. Ali, u državi koja to po mnogočemu nije, ona je samo alat da oni ogrezli u kriminalu „jašu dalje“. Iz izbornog ciklusa u ciklus sve je veći besmisao. Nije važno imaš li suspektnu akademsku titulu, jesi li obiteljski ili nasilnik u svakom drugom smislu, jesi li ukrao javni novac, pronevjerio, namještao natječaje svake vrste, vode li se protiv tebe kazneni postupci, birači ti i dalje vjeruju!

Kuda idemo?

U državi u kojoj se represivni aparat koristi za difamaciju političkih protivnika, gdje se u tijeku izborne kampanje izvlače prastari, ekstremno klimavi slučajevi, samo kako bi se pokušalo naštetiti njima nedostižnima, nije demokracija. Ovo što mi gledamo i živimo je put u idiokraciju. Sva istraživanja jasno ukazuju da je inteligencija, bar u razvijenim državama, u opadanju. Jednostavnim rječnikom, svaka iduća generacija je sve gluplja. Nažalost, živimo politiku koja otima inteligentnima, da bi neinteligentnima pomogla da opstanu. Pomaže im da prežive i bez previše pameti.

Što govore istraživanja?

Istraživači poput profesora Jana te Nijenhuisa, nizozemskog psihologa, predavača na Sveučilištu u Amsterdamu, poznatom po svojim istraživanjima ljudske inteligencije, i Richardu Lynnu, psihologu sa sveučilišta u Ulsteru, zaključili su da zdrav razum, koji je danas tako deficitaran na zapadu, polako uzmiče pred suludom “političkom korektnošću”. Odnosno, izračunom su došli do podatka da naša inteligencija s godinama opada. Došli su do zaključka da smo unazad stotinjak godina postali osjetno gluplji. Na zapadu inteligencija pada za 0,3 stupnja u svakom desetljeću. Čovjek s IQ-om ispod 70 je retardiran i nesposoban u pravilu za samostalan život, onaj s preko 130 je genijalac ili blizu genijalca. U razvijenim zemljama zapada većina ljudi, preko polovice, pada između 90 i 110.

Interesne mreže

Padom inteligencije možda bi mogli objasniti i rezoniranje birača. Inteligencija, slobodnomisleći i ljudi s integritetom otjerani su i marginalizirani. Na scenu polako, ali sigurno, dolaze oni drugi. Osnivanjem raznih besmislenih visokih učilišta i fakulteta, gdje pojedinci lako dolaze do diploma, iako su se kroz srednjoškolsko obrazovanje jedva provukli, otvara im se put. Takvi polupismeni i neobrazovani, često i potkapacitirani okite se doktoratima i docenturama stečenim na tim istim znanstvenim ustanovama. I oni, takvi kakvi jesu, predstavljaju akademsku zajednicu i obrazuju nove generacije. To sve itekako potkopava napredak. Gotovo većina visoko obrazovanih, iz one prve skupine, šutke i bespomoćno promatra kako takvi, napreduju, dobivaju zaposlenja, pozicije i funkcije. Sve nas to vodi na siguran put u idiokraciju, jednoumlje, diktaturu i u konačnu propast. Onima koji su se jednom dokopali vlasti to je itekako u interesu. Zaglupljivanje naroda. Takvi će početi plesti svoje interesne mreže, u nju će uplesti isto takve i osiguravati svoje glasače. Njima je u interesu da mreža opstane.

Gdje su mladi?

Na izbornim listama svoja su mjesta pronašli i oni koji bi, već po prirodi stvari, trebali biti nezainteresirani za aktivno bavljenje politikom. U njoj su čitav svoj život. Ali, ne. Oni su sami sebi važni i stava su da su i političkom društvu bitni. A dosadili su i Bogu i vragu. Jedino sebi nisu. I ne, ne radi se o osobama koje zastupaju umirovljenike i za njihovu dobrobit se bore. Radi se o aktivnim članovima stranaka kojima se lažan osjećaj važnosti uvukao pod kožu, a oni koji sastavljaju liste ne bi im se htjeli zamjeriti. Nikad ne znaš. Moglo bi te koštati. Tako da i ove osobe nerijetko zauzimaju mjesto kvalitetnijem kandidatu. Možda nekom mlađem. Obrazovanijem. Agilnijem. Strastevnijem.

S druge strane, činjenica je da je današnja kultura vizualno orijentirana, što znači da mladi manje čitaju i manje se upuštaju u ozbiljne konverzacije, što ne pogoduje razvoju inteligencije. Gotovo da ih nije briga tko je gdje na vlasti. Za neke osobe na lokalnoj političkoj sceni, pitate li ih, nikada nisu niti čuli. Politika ih gotovo i ne interesira. Nažalost.

Tone li Hrvatska u idiokraciju?

Mogli bi, temeljem gore navedenog, izvesti zaključak da u tim razlozima leži odgovor na ovakve izborne rezultate. Zastrašivanje raznim načinima svakoga tko se usudi suprotstaviti onima koji su se dokopali vlasti. Zatupljivanjem građana i otvaranjem vrata odgovornim upravljačkim funkcijama poluobrazovanim i neobrazovanim kadrovima, marginalizacija i tjeranje visokoobrazovanih i inteligentnih kadrova, nezainteresiranost mladih za politička zbivanja, nefunkcionalnost vladavine prava i čvrste interesne mreže, siguran su put u idiokraciju. Mi smo već sasvim dobro utabali taj put. Njime kročimo velikim i sigurnim koracima.