Barbara Ušković
Hoćemo li uložiti trud u teži, ali ispravan put, ili ćemo posegnuti za lakšim rješenjem koje donosi brzu, ali kratkotrajnu korist?
Pojam linija manjeg otpora često se koristi u svakodnevnom govoru, označavajući ljudsku sklonost prema lakšem, bržem i sigurnijem putu. To ne mora nužno biti loše – ponekad je samo praktična strategija koja štedi energiju ili vrijeme. Gotovo uvijek djeluje kao najprivlačnija opcija jer nas prividno opušta i oslobađa napora.
No, može biti i zamka koja nas usporava u razvoju. I kada je koristimo često, njezine posljedice mogu biti itekako opasne.
1. Voda i čovjek teku istim putem
Kao rijeka koja bira najlakši kanal, mi biramo puteve gdje energija odlazi bez otpora – no ta linija manjeg otpora često se “rasipa” na rubovima i vodi tok u jednom sasvim drugačijem smjeru.
Postoji stara mudrost da voda uvijek teče linijom manjeg otpora. Ona se neće probijati kroz stijenu ako može zaobići njezine rubove i stići do odredišta jednostavnijim putem. Na sličan način, i čovjek je biće koje se često ponaša prema istom obrascu – biramo prečace, lagodnija rješenja i izbjegavamo prepreke kada god možemo. No, poput ove metafore o rijeci koja bira najlakši i najbrži kanal kako bi bez problema tekla, često se i kod ljudi događa da se “rasipaju” uslijed odabira takvog puta. Upravo putevi u koje je uloženo malo vremena i još manje truda i jesu najkraći, no također su neispunjavajući, šuplji i ograničeni te vode naše živote sličnim stazama. No, neki se neće složiti. Naizgled, linija manjeg otpora čini se najviše logičnom.
Zašto trošiti više energije, vremena i živaca ako postoji brže ili lakše rješenje?
2. Mozak voli štedjeti energiju
Naša sklonost lakšem putu duboko je ukorijenjena u biologiji. Ljudski mozak, iako nevjerojatno moćan, troši veliku količinu energije (Manohar, S. G. i sur.,2015). Zbog toga je tijekom evolucije razvio mehanizme koji mu pomažu da štedi resurse. Jedan od tih mehanizama je preferiranje navika i rutina – postupaka koji se mogu obaviti gotovo automatski, bez razmišljanja. Rad “Habits are Automatic” (iz članka Applying the Science of Habit Formation to Evidence-Based Psychological Treatments) govori da se navike razvijaju do stupnja kad se mogu izvoditi praktički automatizmom, bez svjesnog razmišljanja i uz minimalan napor (Wood, W., & Rünger, D. 2016). Primjerice, nakon napornog dana radije ćemo posegnuti za gotovim obrokom nego pripremiti zdrav ručak. Isto tako, student će ponekad odlučiti prelistati sažetke s interneta umjesto da pročita cijelu knjigu. Mozak odabire lakši zadatak jer zahtijeva manje kognitivnog napora. Istraživanja u psihologiji pokazuju da ljudi imaju snažan nagon za izbjegavanjem boli i traženjem zadovoljstva. Vasconcelos, M., Castro, S., & colleagues (2015) dokazuju da linija manjeg otpora omogućuje upravo to – trenutno olakšanje, izbjegavanje stresa i osjećaj ugode.
3. Pozitivna strana linije manjeg otpora
Ako postoji jednostavnije rješenje problema, nema razloga nepotrebno komplicirati.
Linija manjeg otpora može biti izraz naše racionalnosti. U poslovnom svijetu često se govori da je najjednostavnije rješenje najčešće i najbolje. Primjerice, u inženjerskom dizajnu ili programiranju cijeni se elegantno rješenje – ono koje postiže maksimalan učinak uz minimalan trud i resurse. Kako sam i sama pobornik filozofiranja i analiziranja uvidjela sam da mi u mnogim poslovnim prilikama to samo stvara pretjerani stres i da je većinu puta najlogičniji i najlakši način zaista i bolji. Pogotovo što se na poslovnom planu cijeni ekonomičnost i brzina. Također, u međuljudskim odnosima često sam se “opekla” kada sam se upuštala u sukob, umjesto da sam mudro odabirala šutnju. Jer komunikacija s nekim ljudima je mlaćenje prazne slame, trošak vremena bačenog u vjetar.
Dakle, linija manjeg otpora može nas zaštititi od iscrpljenosti, nepotrebnih troškova ili konflikata. No, problem nastaje kada ona postane naša trajna životna filozofija.
4. Negativna strana: lagani put vodi u stagnaciju
Ako stalno biramo lakši put, izlažemo se riziku stagnacije.
Osobni rast i razvoj zahtijevaju suočavanje s izazovima i izlazak iz zone komfora. Primjerice, sportaš koji uvijek trenira samo lagano, nikada neće povećati svoju izdržljivost. Student koji uči samo iz sažetaka neće izgraditi dubinsko znanje.
U psihologiji motivacije često se spominje zona optimalnog izazova. Ako je zadatak pretežak, izaziva frustraciju i odustajanje. Ako je prelagan, dovodi do dosade i stagnacije. Tek zadaci koji su nešto iznad naših trenutnih sposobnosti potiču rast. Kada sam ispred sebe stavila izazov, primjerice, pisanje ovih članaka, za koje moram uložiti određeno vrijeme kako bih najprije istražila teme, sakupila izvore, reflektirala svoje mišljenje o njima i sve to oblikovala u tekst uvijek sam se na kraju osjećala kao pobjednik. I koliko god veliki bili lanci moje prokrastinacije koji me maze svakoga dana i koliko god nereda i gluposti dan donio i koliko god se loše osjećala, uvijek se isplatilo. Doslovno tjerajući sebe na pisanje, vježbanje, volontiranja, hobije i nova znanja otkrila sam koliko sam zapravo jaka, otkrila sam nove zanimacije i stekla nove prijatelje. Otkrila sam da “tjeranje” tj. stavljanje pred sebe nove zadatke, izlazak iz svoje zone komfora može biti uzbudljivo, zarazno i pomoći ti na duge staze.
Dok me linija manjeg otpora odmiče od tog optimalnog izazova i drži zarobljenu u poznatom i sigurnom, ali ograničenom svijetu.
5. Društveni i tehnološki kontekst: kolektivna linija manjeg otpora
Fenomen linije manjeg otpora vidljiv je i na razini društva. U doba brzih informacija i digitalnih medija mnogi ljudi zadovoljavaju se površnim vijestima, naslovima i kratkim objavama umjesto da čitaju cijele članke ili provjeravaju izvore. Rezultat toga je širenje dezinformacija i slabljenje kritičkog mišljenja.
Politika i ekonomija također često posežu za „lakšim rješenjima“. Primjerice, umjesto dugoročnih reformi, biraju se brza i popularna rješenja koja donose trenutne političke bodove, ali ne rješavaju korijenske probleme. U ekologiji, linija manjeg otpora očituje se u odgađanju nužnih promjena jer su one zahtjevne i skupe.
Zanimljivo je primijetiti da i tehnološki razvoj u velikoj mjeri počiva upravo na ideji linije manjeg otpora.
Aplikacije i uređaji dizajnirani su kako bi nam olakšali život – od navigacije koja nas vodi najkraćim putem, do „jednim klikom“ kupovine.
No, takva udobnost ima i tamnu stranu. Kada nam tehnologija stalno nudi lakša rješenja, gubimo priliku razvijati vlastite sposobnosti. Djeca koja se oslanjaju isključivo na digitalne pomoćnike mogu imati problema s koncentracijom i pamćenjem (Libherr, M. i sur.,2022). Mladi pak riskiraju da izgube osnovne vještine poput snalaženja u svijetu bez Chat GPT-a ili kritičkog promišljanja bez oslanjanja na algoritme.
6. Izlazak iz zone komfora: težak, ali potreban put
Kako se oduprijeti liniji manjeg otpora?
Toliko sam se puta pitala. I toliko puta sam se uhvatila da radim upravo suprotne stvari. Učenje za ispit odgađala sam do ponoći pred dan ispita jer sam si govorila da ja “bolje učim pod stresom”. Gotovi predlošci i čari tehnologije su mi isušile volju za kreativnim radom. Mindless skrolanje i traženje života na društvenim mrežama ne želim ni komentirati.
I kako sam se onda oduprla liniji manjeg otpora?
Odgovor nije bio u potpunom odbacivanju jednostavnosti, već kao i sve u životu – u pronalaženju ravnoteže. Prepoznala sam u kojim područjima života mi lagan put donosi koristi i kojima me koči.
Odlučila sam biti svjesnija tj. prepoznati kada nesvjesno biram lakše rješenje i zapitati se: „Koje bi dugoročne posljedice ovoga mogle biti?“ Drugi korak je bio postupno suočavanje s izazovima. Meni najteži, ali tako oslobađajući korak. To znači postavljati si realne, ali zahtjevne ciljeve, izlaziti iz zone komfora malim koracima. Mali, sićušni koračići daleko dolaze.
Primjeri uključuju:
• umjesto dizala, odabrati stepenice;
• odvojiti vrijeme za čitanje knjige umjesto stalnog skrolanja;
• razgovarati otvoreno o problemu umjesto ga gurati pod tepih;
• naučiti novu vještinu, čak i kada je zahtjevna i dugotrajna.
Linija manjeg otpora prirodan je dio ljudskog ponašanja. Ona nas štiti od preopterećenja i ponekad vodi do najjednostavnijih i najmudrijih rješenja. Međutim, ako joj se potpuno prepustimo, riskiramo stagnaciju, gubitak kritičkog mišljenja i propuštanje prilika za rast. Pravi izazov nije uvijek birati najteži put, nego prepoznati kada je „teži put“ zapravo onaj koji nas vodi prema osobnoj snazi, znanju i unutarnjem zadovoljstvu. Ravnoteža između jednostavnosti i izazova ključ je života u kojem napredujemo, ali ne izgaramo.
Kao što voda traži svoj put, i mi možemo birati kako ćemo teći kroz život. Pitanje je samo hoćemo li uvijek tražiti prečice ili ćemo ponekad imati hrabrosti probiti se kroz stijenu i otkriti vlastitu snagu.
Grđan Marinko
Ika-Josipa Liptak
