Milgramov eksperiment poslušnosti i ratovanje

Početkom 1960-ih, psiholog Stanley Milgram sa Sveučilišta Yale proveo je niz eksperimenata koji su zauvijek promijenili način na koji razumijemo poslušnost autoritetu. Inspiriran pitanjem kako su obični ljudi mogli sudjelovati u zločinima poput Holokausta, Milgram je želio istražiti granice ljudske spremnosti da slijede naredbe – čak i kada to znači nanositi bol drugima.

Milgram je htio utvrditi hoće li prosječna osoba poslušati autoritet i nanijeti štetu drugome ako joj se to naredi. Zatim koji situacijski čimbenici povećavaju ili smanjuju poslušnost. Također, cilj je bio utvrditi psihološke mehanizme koji stoje iza poslušnosti i neposluha.

Zaključio je na osnovu provedenog istraživanja da su ljudi skloniji poslušnosti nego što očekujemo, čak i kad to znači kršenje vlastitih političkih, vjerskih ili moralnih uvjerenja.

U šezdesetim je godinama taj postotak bio 65%, no kako vrijeme prolazi postotak ljudi koji su spremni nanijeti bol ili čak smrt drugoj osobi raste.

Tako je Burger (2009) uz etičke prilagodbe, dobio da je 70% sudionika spremno nanijeti bol osobi koju ne poznaje ili ne vidi.

Francuski “Game of Death” (2010) dobio je rezultat od 80% sudionika dalo je “fatalne” šokove u TV formatu. Poljska studija provedena 2017. godine je dala rezultat od 90% poslušnosti u modificiranom dizajnu.

Milgramov eksperiment ostaje jedno od najcitiranijih istraživanja u psihologiji jer pokazuje kako obični ljudi, u određenim okolnostima, mogu činiti djela koja su u suprotnosti s njihovim vrijednostima. Njegova poruka je jasna: razumijevanje mehanizama poslušnosti ključno je za sprječavanje zloupotrebe moći.

Autoritet i poslušnost

Milgramov eksperiment dakle pokazuje kako su ljudi skloni slijediti naredbe autoriteta čak i kada to proturječi njihovom moralnom sudu. Slično, u vojsci se naglašava apsolutna poslušnost zapovijedima. Vojnici su uvježbani da slijede naredbe bez puno propitivanja, što može dovesti do sudjelovanja u akcijama koje bi inače smatrali neetičnima.

Dehumanizacija i distanca

U Milgramovom eksperimentu, “učitelji” (sudionici) nisu vidjeli “učenike” (žrtve), što je smanjilo emocionalnu povezanost. Slično, u modernom ratovanju, vojnici često djeluju na daljinu (dronovi, artiljerija), što smanjuje izravan kontakt s žrtvama i olakšava izvođenje zapovijedi koje uzrokuju patnju.

Hijerarhija i odgovornost

Eksperiment sugerira da pojedinci često prebacuju odgovornost na autoritet (u ovom slučaju, znanstvenika). U vojsci, hijerarhijski sustav omogućuje voinicima da osjećaju manju osobnu odgovornost za svoje postupke, jer “samo slijede naredbe“. One su u vojsci najvažnije, poslušati nadređene i izvršiti zapovijed – usmrćivanje neprijatelja.

Psihološki mehanizmi

I u eksperimentu i u vojsci, ljudi koriste mehanizme kao što su racionalizacija “ovo je za veće dobro” ili minimiziranje štete kako bi se nosili s moralnom nelagodom.

Ipak, postoje i značajne razlike koje ograničavaju izravnu usporedbu:

• Stvarna opasnost: U vojsci, vojnici su često u izravnoj opasnosti, što aktivira drugačije psihološke mehanizme (strah, samoobrana) naspram kontroliranog laboratorijskog okruženja.

• Obuka i ideologija: Vojnici prolaze kroz dugotrajnu obuku i indoktrinaciju koja promiče vjernost jedinici, naciji ili ideologiji, što nije bio slučaj u Milgramovom eksperimentu.

• Društveni pritisak: U vojnim kontekstima, pritisak kolega i strah od kukavičluka ili kazni mogu biti još snažniji poticaji od apstraktnog autoriteta.

Milgramov eksperiment pruža vrijedan uvid u dinamiku poslušnosti autoritetu, što je relevantno za razumijevanje ponašanja pojedinaca u vojnim sukobima. Međutim, ratno okruženje je mnogo kompleksnije, uključujući čimbenike kao što su strah, ideologija i grupna dinamika, koji nadilaze okvire eksperimenta. Stoga se eksperiment može koristiti kao dio objašnjenja, ali ne i kao potpuna analogija. (Foto: Unsplash)