Od “Dr. Respect” do “Optuženik X”

U redovitom ritmu dnevnih vijesti, hrvatski građani suočavaju se s pojmom koji je nažalost postao predvidljiv: uspješan i cijenjen profesionalac – liječnik, pravnik, gospodarstvenik… ulazi u politiku, da bi za nekoliko godina, često i manje njegovo ime počelo blistati u policijskim izvješćima, kaznenim prijavama i punjenjem rubrika crne kronike.

Danas su pretraženi domovi župana i ravnatelja zdravstvenih ustanova, istražitelji su ušli i u prostorije Varaždinske županije, a zasad nitko nije uhićen. Prema neslužbenim informacijama, u fokusu su poslovi iz vremena kada je ministar bio Vili Beroš – Mali. Svi su nedužni dok ih se ne proglasi krivima. To pravilo ne vrijedi za obične smrtnike koji žele raditi kao čistači, skladištari ili recimo portiri.

Na početku bavljenja politikom je uvijek ista priča. Radi se o domoljubu, veteranu, stručnjaku s impresivnim CV-jem, čovjeku koji je stekao povjerenje građana svojim znanjem, iskustvom i navodnim moralnim kompasom. Oni su “ličnosti od ugleda“, a njihov dolazak u politiku najavljuje se kao “svježa krv” i “povratak struci na čelo države“. Mediji ih slikaju kao spasioce, a svi se vole tada slikati, javnost se ponaša kao krdo ovaca i pomalo već umorna od profesionalnih političara, im često povjeruje u kako ispadne pusta obećanja.

No, nešto se događa nakon što pređu prag sabora, vlade ili druge visoke funkcije. Promjena nije trenutna, ali je vidljiva i neminovna. Postupno, njihovo ime prestaje biti povezano isključivo s profesionalnim dostignućima, a sve češće s afekatima… sumnjivim javnim nabavama, namještanjem natječaja, nepotizmom, privatnim interesima koji se preklapaju s javnim, pa sve do optužnica za korupciju, zloporabu položaja i utaje.

Kako se “ugled” pretvara u “kriminal”?

Postavlja se ključno pitanje: jesu li ti ljudi uvijek bili kriminalci koji su samo čekali priliku, ili ih je sustav pokvario? Odgovor je vjerojatno negdje između. Svi se kao Vili Beroš zahvaljuju građanima i novinarima na pitanja sve dok ih se ne pita o kriminalu, porijeklu imovine i sličnom.

Privlačnost moći i prilika koju im nude probisvijeti iz kriminalnih skupina je mamac. Politika u Hrvatskoj, nažalost kao i u cijeloj regiji, još uvijek nudi goleme prilike za osobno nenormalno bogaćenje. Javne nabave vrijedne milijune eura, koncesije, dodjele bespovratnih sredstava – sve su to “kolači” na koje ima tek nekolicina. Nekima je iskušenje preveliko. Ako mogu svi mogu i ja pomisle privučeni lakom zaradom.

Dugo vremena je vladao osjećaj da se “sve može”, takvi su uvijek izbjegavali kaznene progone. Slab sustav financijske kontrole koji bi im oduzeo sve za što ne mogu dokazati da su stekli i platili porez ne funkcionira. Tamo rade prijatelji prijatelja. Unutar nadzornih tijela i pravosuđa sjede politički podupiratelji, podobni “domoljubi” i  prekršaji često prolaze nekažnjeno. Stvorila se kultura potpune neodgovornosti.

Tko ne želi u igru ispada iz nje. Sustav je taj koji nagrađuje loše ponašanje. Osmišljen unutar stranačkih strojeva, često se napreduje ne po zasluzi, već po odanosti s rukom na srcu i figom u džepu. Vjernost stranci i njezinom vođu postaje važnija od vjernosti građanima i zakonu. To stvara okruženje u kojem je moralno kompromitiranje svakodnevnica.

Nedostatak istinske javne službe je očit. Mnogi ne ulaze u politiku iz želje da služe društvu, već da služe sebi i svojoj užoj mreži. Politika im nije poziv, već posao – i to vidimo po provizijama za kriminal vrlo, vrlo unosan.

Tko je tu žrtva?

Prave žrtve ovog začaranog kruga su hrvatski građani i država u cjelini. Gubi se povjerenje. Kada onaj kome si povjerio svoje zdravlje ili čiju si stručnost cijenio izda te u potpunosti, gubi se temeljno povjerenje u institucije i društvo.

Plaća se cijena onim najvrjednijim. Svaki namješteni natječaj, svaka prenapuhana faktura iz javnog novca – sve to direktno plaćaju porezni obveznici kroz lošije usluge, propale projekte i praznu državnu blagajnu.

Ovakvo okruženje tjera poštene i sposobne ljude da se klone politike, ali i države kao đavla tamjana. Tko želi biti dio tog kaljuga?

Nema brzog lijeka, ali putokaz je jasan. Potrebna je temeljita reforma pravosuđa koja će osigurati brže i učinkovitije procese. Nužno je jačanje svih nadzornih mehanizama, od državnog ureda za reviziju do anti-korupcijskih agencija, te im se osigurati stvarna, a ne samo formalna neovisnost. Konačno, kao društvo moramo zahtijevati više standarde od svojih predstavnika i prestati glorificirati one koji su očito došli na vlast samo kako bi služili sebi.

Dok se to ne dogodi, tužna će predstava “od uglednika do kriminalca” ostati trajna tema u hrvatskim novinama, a svi mi koji to gledamo – nijemi saučesnici u vlastitoj propasti.