Iako Hrvatska ima bogatu poljoprivrednu tradiciju, plodno tlo i raznoliku klimu, pitanje samodostatnosti i održivosti domaće proizvodnje hrane nikada nije bilo aktualnije. Poljoprivredne površine zarastaju, sela se prazne, a mladi ljudi sve se rjeđe vide u radu na zemlji. U međuvremenu, police trgovina pune se uvoznim proizvodima koji putuju tisuće kilometara do nas.
Postajemo ne samo gospodarski ovisni već i mentalno udaljeni od vlastite zemlje i proizvodnje. Kao da smo kolektivno odlučili da je poljoprivreda “iza nas” posao za nekog drugog, negdje drugdje. Još je Josip Kozarac u svojim Mrtvim kapitalima krajem 19. stoljeća upozoravao na našu nezainteresiranost za zemlju i njezin potencijal. Danas, više od stoljeća kasnije, čini se da se ta ista nezainteresiranost pretvorila u pasivnost – postajemo gotovani, čekamo gotovo i uvezeno, bez svijesti o podrijetlu hrane koju jedemo.
Je li Hrvatska sposobna prehraniti samu sebe?
Odgovor je jednostavan, ali zabrinjavajući – ne. Hrvatska ni približno ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe. Vanjskotrgovinska bilanca to zorno prikazuje: u 2024. godini deficit je iznosio čak 17,9 milijardi eura. Ukupan izvoz porastao je na 24 milijarde, ali je uvoz dostigao gotovo 42 milijarde eura.
Podaci za siječanj 2025. pokazuju nastavak trenda:
• Izvoz hrane i živih životinja: 239,8 milijuna eura (+9,9 % u odnosu na 2024.)
• Uvoz hrane: 400,3 milijuna eura (+7,3 %)
• Izvoz poljoprivrede, šumarstva i ribarstva: 117,3 milijuna eura
• Uvoz istog sektora: 116,2 milijuna eura
Iako se izvoz povećava, uvoz i dalje dominira, čak i u sektorima u kojima bi Hrvatska, uz svoja prirodna bogatstva i resurse, mogla biti samodostatna ili barem znatno bliže tome. Mnogi bi rado kupovali domaće, ali to si, zbog cijena, često ne mogu priuštiti. Dok god ne povećamo produktivnost i ne osiguramo kvalitetnu i cjenovno konkurentnu ponudu domaćih proizvoda, teško ćemo suzbiti inflaciju i omogućiti da domaće bude izbor većine, a ne privilegija manjine.
Zašto nam je samodostatnost važna?
U kontekstu sve češćih klimatskih poremećaja, globalnih nestabilnosti u opskrbnim lancima, inflacije hrane, ali i iskustva pandemije koronavirusa koja je pokazala koliko brzo granice mogu biti zatvorene, prehrambena samodostatnost nameće se kao strateško pitanje. Ovisnost o uvozu povećava našu ranjivost, dok jačanje domaće proizvodnje zahtijeva dugoročnu političku posvećenost, sustavna ulaganja i obnovu povjerenja u poljoprivredu kao održivu i sigurnu gospodarsku granu


