A.Karlovic
Sinjska alka, najstarije viteško natjecanje u Europi, ne bi bila moguća bez jednog ključnog faktora – vrhunski uzgojenih konja. Iza svakog alkara i njegovog vjernog suputnika stoje desetljeća strpljivog rada, selektivnog uzgoja i posebnog odnosa prema životinji koja je postala simbol časti i tradicije Cetinske krajine. Dok se ove godine na sinjskom polju ponovo bude bojali za najviši cilj, malo se govori o mukotrpnoj brizi i uzgojnim tajnama koje čuvaju lokalni obiteljski uzgajivači.
Na ovogodišnjoj Sinjskoj alci svjedočili smo padu konja lipicanca nenaviklog i neprimjereno očito pripremljenog za potrebe alke. Kad se spomene Sinjska alka, prva asocijacija je junaštvo, odvažnost i tradicija stara više od 300 godina. No, ono što svaki normalan gledatelj zgraža se, a o čemu se rijetko piše, nad dovođenjem konja iz ergele u Lipiku potpuno nepripremljenim za ovo podneblje i za ove potrebe u kojima se upravo ciljanim uzgojem i treninzima pripremaju i dovode u takvo stanje alkarska ergela konja.
Uzgoj konja namijenjenih za potrebe Sinjske alke predstavlja specifičnu i izrazito zahtjevnu granu stočarstva, duboko ukorijenjenu u tradiciju i svakodnevni život stanovnika Cetinske krajine. Ova vrsta uzgoja u potpunosti se razlikuje od praksi u Lipiku, gdje se provodi sustavno treniranje i uzgoj svjetski poznatih lipicanca, prepoznatih po svojoj eleganciji i iznimnim sportskim sposobnostima.
Lipicanac je konj svjetski priznate pasmine, koja je nastala 1580. godine u Lipici, tada dijelu Habsburške Monarhije, a danas Sloveniji. Nije uzgajan ni pripreman za krš i Sinjsku alku.
Budući da policijski konji većinu vremena provode hodajući, galopirajući i stojeći tvrdim, abrazivnim podlogama poput asfalta, betona ili kaldrme, njihov zid kopita (van zaštitni sloj) mora biti iznimno gust i čvrst. Uz pravilnu prehranu, konji prirodno razvijaju deblji sloj rožine, koji ih štiti od pucanja i trošenja na tvrdom tlu Niže i ravnije kopito s dobrom širinom (široka peta) pruža veću površinu oslonca, što konju osigurava stabilnost i ravnotežu na skliskom asfaltu, kaldrmi i strmim gradskim ulicama te mu omogućuje lakše podnošenje težine opreme i jahača. Zbog opasnosti od klizanja na mokrom asfaltu, koji može biti gladak poput leda, kovači u potkove ugrađuju posebne gumene ili metalne umetke za protukliznost (npr. „screw-in studs” ili „borium” – legura tvrdog metala), čime se konju omogućuje siguran oslonac i po kiši, snijegu ili na površinama zagađenim uljem.
