Vratimo se sebi

Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme skoro sve što pročitam na internetu počinje sličnim rečenicama.

Svaki članak, završni rad, blog – sve ono što je nekad predstavljalo kreativnu slobodu, raznolikost jezika, beskonačne izraze, poslovice i fraze, sada ima istu shemu. Rečenice su slično posložene, duljina teksta je približno ista, riječi su slične, izrazi se ponavljaju. I što je najžalosnije – nema grešaka. To je ono što dijeli rad napisan ljudskim mozgom od umjetnog. Jer ljudi rade greške, ali robot baš i ne. Ne pamtim kada sam zadnji put pročitala članak s par gramatičkih grešaka, vidjela slučajnu preveliku prazninu između slova, tipfeler, slučajan zarez tamo gdje ne bi trebao biti. Sve je postalo leglo generiranog teksta (čast izuzecima). I muka mi je. Jer znam da sam to već pročitala. Jer znam da mi neće zagolicati živčane stanice zanimljivom inverzijom rečenica i znam da se neću nasmijati na čudnu lokalnu frazu. Ništa više nije autentično.

I sada da ne shvatite da ja mrzim umjetnu inteligenciju – naravno da ne. Dapače, i ja je koristim ponekad. Umjetna inteligencija je odlična učiteljica. Može biti korisna u toliko područja od matematike pa sve do glazbe. Samo je trebate pitati kako i zašto, i ući će u samu srž problema koji vas muči (što se ne može reći za knjige koje objašnjavaju površno). Tako je, primjerice, možete pitati da vam objasni formulu iz kemije, da vam pronađe programersku grešku i objasni je, ili da vam u pravljenju glazbe pomogne gdje staviti koji akord.

Umjetna inteligencija je jedna vrhunska učiteljica.

Ne vjerujem da je ijedna može premašiti u dubini znanja, brzini odgovora i mogućnostima koje pruža.
Korisna je i trebamo je imati. Dostupna je kada god poželimo, povećava učinkovitost i brzinu rada, automatizira rutinske zadatke i omogućuje bržu analizu velikih količina podataka. Također doprinosi razvoju medicine, obrazovanja i pametnih tehnologija, poboljšavajući kvalitetu života.
Tako, na primjer, može pomoći ljudima s invaliditetom – bilo to kratkovidnost (koja sama po sebi nije invaliditet, ali zna biti jako teška), disleksija, pa sve do gubitka sluha i udova. Svima njima umjetna inteligencija može uvelike olakšati život.

Ali problem nastaje kada je iskorištavamo bez smisla. Kada je koristimo bez nekakvog značenja. Kada je koristimo bez cilja za znanjem. Tada i sami postajemo roboti – ali oni manje pametni.

I tada, umjesto da nam objasni zadatak, učenik zatraži da ga ona samo riješi. Kada, umjesto pomoći s notama, glazbenik zatraži da mu napravi pjesmu. Kada pisac prestane pisati i da nalivpero mašini. Tu nastaju ogromni problemi. Djeci i mlađim osobama s vremenom postaje “očaravajuće” imati nešto što rješava njihove školske i akademske probleme. Neodoljivo je zavodljivo imati “stroj” da ti piše zadaću. Ali kada to prijeđe u naviku – to postaje opasno. Umjetna inteligencija će ih pojesti poput babaroga o kojima su im pričale majke.
Prvo, kada djetetu ili odrasloj osobi umjetna inteligencija rješava zadatke, to smanjuje njihovu sposobnost kritičkog mišljenja i stvara ovisnost o tehnologiji. Postaju pasivni učenici, smanjenog kognitivnog napora, a na kraju dolazi i do gubitka osnovnih vještina (pisanje, zaključivanje, analiza).
Kada “prepustimo razmišljanje stroju”, oslabljujemo naše individualno donošenje odluka.

Nadalje, prepuštanje strojevima donosi i gubitak kulturne raznolikosti i homogenizaciju.
Ako UI alati (npr. prevoditelji, preporuke) favoriziraju većinske jezike, vrijednosti i stilove, oni zanemaruju i lokalne kulture, jezike i običaje – što dovodi do toga da ih sama osoba, ako provodi puno vremena na internetu, potiskuje. Na duge staze to dovodi do dugoročnog ugrožavanja kulturne raznolikosti i identiteta.

A da ne govorimo o krađi tuđeg intelektualnog vlasništva koju ti AI softveri rade. Oni ne izmisle ništa što već nije izmišljeno. Oni kradu od pravih autora i sve to upakiraju kao u vješto složen poklon, umotan u šarenu foliju. Kažem šarenu jer miješaju radove više umjetnika u svoj rad.
Pravi umjetnici su zakinuti. Pravi umjetnici se bore. I taj stih koji vam napiše umjetna inteligencija – nije vaš stih. Nemate pravo stajati iza njega. A,o izmišljaju i dezinformacijama koje alati umjetne inteligencije pružaju neću ni pričati. Otvorit ću veću Pandorinu kutiju.

I ta “apokalipsa” korištenja umjetne inteligencije, nažalost, nije prisutna samo kod mlađih osoba – iako njima može nanijeti najveću štetu – već i kod starijih, takozvanih kretora sadržaja (u ovom slučaju ubrajam sve koji proizvode sadržaj na internetu, bilo to blog, video, objave).
Oni koji su počeli s ljubavlju prema svom autentičnom radu, ljubavlju prema stvaranju, na kraju sve to bace radi zarade, popularnosti i brzine stvaranja. Kada čovjek koji radi u Photoshopu počne stavljati polu-generirane slike jer je “lakše” – udaljava se od svoje kreativnosti, udaljava se od svog poziva i, najgore, udaljava se od svog cilja.
Kada glazbenik počne zanemarivati svoju strast prema glazbi u želji za brzom zaradom i brzo produciranim pjesmama – publika to osjeti. Publika zna. Kada pisac počne pisati generirane rečenice,to više nisu njegove rečenice. To više nije njegovo djelo. To nije on.

I tada sve postaje isto. Sve postaje isprazno. Nazadujemo. Nazadujemo kao društvo. Ne smijemo to dozvoliti.

Umjetna inteligencija je odličan alat, ali i dvosjekli mač. Može nam pomoći, a može nam i odmoći. Trebamo je samo naučiti koristiti u prave svrhe – i neće nam biti kraja.
Ipak,osjećam da će vrlo brzo doći do zasićenja umjetno generiranim sadržajem.
Vrijeme je da se vratimo sebi.

Literatura: Nikita Duggal (2025) Advantages and Disadvantages of AI. Simplilearn.

URL: https://shorturl.at/F501f

Izvor fotografije: Tom Krach,Unsplash