Zmaj.info
U jeku geopolitičkih previranja i sve izraženije potrebe za efikasnijim odlučivanjem unutar Europske unije, rasprava u Europskom parlamentu 19. lipnja ponudila je uvid u složen odnos između procesa proširenja EU-a i postojećeg sustava jednoglasnog odlučivanja koji sve više dolazi pod lupu.
Što je u središtu rasprave?
U mnogim ključnim područjima – poput vanjske politike, obrane, financija i proširenja – EU trenutno zahtijeva jednoglasnu podršku svih država članica. No, pojedini zastoji, poput učestalih blokada Mađarske u kontekstu odluka vezanih za rat u Ukrajini, otvorili su pitanje može li Unija opstati i funkcionirati u sve složenijem globalnom okruženju ako mora čekati konsenzus svake članice.
Bugarska povjerenica Komisije, Ekaterina Zaharieva, naglasila je kako je proširenje EU-a i dalje strateški imperativ, ali i upozorila da taj proces ne može biti odvojen od revizije načina odlučivanja: „Ako želimo biti brži i učinkovitiji, moramo smanjiti broj odluka koje donosimo jednoglasno.”
Oporba među hrvatskim zastupnicima
Među onima koji su izrazili snažno protivljenje ukidanju jednoglasnosti našli su se hrvatski europarlamentarci iz redova pučana. Tomislav Sokol izjavio je da prijedlog o zamjeni jednoglasnog odlučivanja kvalificiranom većinom negira nacionalni suverenitet manjih država i „može ugroziti opstojnost same Unije”. On smatra kako povezivanje proširenja EU-a s ukidanjem veta stvara „lažnu dilemu”.
Njegov kolega Karlo Ressler išao je još dalje, ocjenjujući takve prijedloge kao „naivne iluzije” koje ne donose veće jedinstvo, već štete manjinama u Uniji.
Protustav – poziv na pragmatičnost
Nasuprot njima, zastupnik socijalista i demokrata Tonino Picula zagovara pragmatičniji pristup, upozoravajući da se Unija ne može ponašati kao geopolitička sila ako je u donošenju važnih odluka „potrebno da netko ode na kavu”. Smatra da se postojeći konsenzus može zadržati u strateškim trenucima, poput otvaranja i zatvaranja pregovora s državama kandidatkinjama dok bi se unutar pregovaračkih poglavlja mogla primijeniti većina, čime bi se smanjile blokade.
Rasprava je potvrdila duboke podjele unutar Europskog parlamenta, ne samo među političkim grupacijama, već i među predstavnicima iste države. Jasno je da će svako buduće proširenje, koje uključuje zemlje Zapadnog Balkana, Ukrajinu ili Moldaviju, morati prethodno odgovoriti na pitanje: kako učiniti EU učinkovitijom bez da se naruši ravnoteža između velikih i malih članica?
Zasad ostaje neizvjesno hoće li prevladati argumenti koji pozivaju na reformu, ili će strahovi od gubitka suvereniteta zadržati Uniju u postojećem modelu. No jedno je sigurno – bez promjene načina odlučivanja, proširenje bi moglo postati taoc vlastitog sustava.
