Kako se vodi lokalna Hrvatska politika?

U svijetu investiranja postoji poznata izreka: “Any monkey can beat the market” (Bilo koja majmun može pobijediti tržište), što sugerira da čak i nasumično odabrane dionice mogu nadmašiti profesionalno upravljane fondove. Ovaj koncept, populariziran u članku Ricka Ferrija za Forbes, podsjeća na nešto što mnogi Hrvati prepoznaju u svojoj političkoj sceni – ideju da slučajni odabir ili prosječna osoba mogu biti jednako (ili čak učinkovitije) od “profesionalaca” na vlasti.

U Hrvatskoj je završio i drugi krug lokalnih izbora, ponegdje su se rezultati kupovali za dvadesetak eura, konkurencija nije davala ništa jer nema, piše i objavljuje snimke portal Nacional. Novac za kupovinu glasova nudio je zaposlenik tvrtke u vlasništvu Grada Vukovara.

Snimka je objavljena prije izbora i vjerojatno je pridonijela porazu kandidata Domovinskog pokreta i HDZ-a, Domagoja Bilića, koji je izgubio s razlikom od 184 glasa. Sada je u posjedu policije.

Vukovarska policija preuzela je snimku i pokrenula izvide kaznenog djela povrede slobode odlučivanja birača.

Sličnost nacionalnih i lokalnih izbora među glasačima može se usporediti sa istraživanjem iz 1973. godine. Naime Burton Malkiel (Forbes) je tvrdio da slučajni odabir dionica može biti jednako dobar kao stručni izbor. Dok slučajni odabir dionica može donijeti bolje prinose, on također dolazi s dodatnim rizikom.

Koja je razlika sa izborima u politici kad prosječni politički neopredijeljen glasač dođe na biralište? Svi u kampanjama, znamo to, nude gluposti – brda i doline, pa se orijentirati prema kampanji u kojoj se uglavnom iznose laži je glupo. Nasumičan izbor je bolja opcija?

Slučajni odabir novih političara teoretski može donijeti bolji rezultat, on također dolazi s dodatnim rizikom. Ako mu se dugoročno daje neograničeno povjerenje oni se najčešće pokvare kao kupljeno svježe meso kad ga držimo izvan hladnjaka.

Majmunski poslovi

Ako usporedimo politiku s istraživanjem koje je analiziralo 100 nasumično odabranih majmuna dolazimo do zapanjujućih rezultata. Studija je pokazala da su majmuni, simbolički predstavljajući nasumične izbore lokalnih političara, u prosjeku ostvarili veće prinose od političara profesionalaca koji se tim poslom bave dugi niz godina.

Dobar trik? U čemu je stvar? Nema trika. Samo mi pošaljite 10,000 dolara i prodat ću vam najboljeg majmuna za branje dionica kojeg novac može kupiti! Tako se kupuju glasovi na izborima u Hrvatskoj. Ako imaš love, za 20 eura možeš odabrati najboljeg majmuna da ti vodi politiku Vukovara iduće 4 godine.

Ovaj podatak otvara zanimljivu raspravu o ulozi slučaj i intuicije u područjima koja obično smatramo visoko stručnima i analitičkima. Može li politika, poput financijskog tržišta, također biti podložna utjecaju nasumičnih faktora koji ponekad nadmašuju stručnost? Ova analogija potiče na razmišljanje o tome koliko naše odluke u kompleksnim sustavima zaista ovise o vještini, a koliko o sreći.

Cijeli niz godina u javnim se ustanovama zapošljavalo “po babi i stričevima”, jedan lokalni političar ako ne ma tim spreman za promjene koji će to usmjeriti na pravi put može, ali i ne mora biti ok izbor prosječnom glasaču. Usporedimo to sa Budimo grad u Varaždinu. Na krilima lažnih članova FB grupe Varaždinsko smeće pokupili su simpatije građana koje su “prolili” ubrzo nakon osvajanja stolica u Gradskom vijeću. Ostatak su s čašom razbili prešutnim dodvoravanjem i dogovaranjem oko rušenja proračuna. Proračuna vezanog uz zbrinjavanja smeća koje im je donijelo glasove. Zakulisno koketiranje s HDZ-om, o kom smo pisali, već je u gradu na Dravi javna tajna jer biti političar u Hrvatskoj znači pobrinuti se za svoju r*t i svoj stolac. Popravi li se plaća i prosjek penzije, nije naodmet zar ne? Glasačima samo treba lijepo govoriti, smireno ko u radijskoj emisiji nekog psihoterapeuta.

Mala izlaznost je slučajnost?

Kada birači sumnjaju u poštenje izbora, smanjuje se njihova volja za sudjelovanjem u političkom procesu, što može dovesti do niže izlaznosti i apatije.

Slučajevi kupovine glasova često izazivaju sukobe među političkim strankama i produbljuju podjele u društvu, što otežava donošenje stabilnih političkih odluka.

Stranka Možemo! u Varaždinu “službeno je dala podršku lokalnom SDP-u. Samo službeno. Dubavke Novak na presici nije bilo, sjedila je negdje u gradu “na kavici”. Ona ima svoje ja i Anđelko je njezina bolja opcija. Isto je i sa Darkecom i Moirom. Gdje su bili tzv. političari možemovci iz Varaždina kad je Sandra Benčić iz Zagreba došla u Varaždin? Kartali su Belu? S kim? Sa Stričakom?

Moguće, Moira, ta “vrhunska političarka” izlazi iz politike. Tako je objavila. Doduše u politici nikad nije ni bila. Darkec, on ima svoje ja. On je u majci Možemovca radio za HDZ. Dubravka? Ona se ne bi nikom zamjerila, ona je učiteljica i bitno joj je djeci pokazati kako se lako dođe do veće plaće i mirovine.

Indeksni fondovi vs. Aktivno upravljanje: Tko zapravo donosi rezultate?

Ferrijev članak ističe da pasivno ulaganje u indeksne fondove često nadmašuje aktivno upravljane fondove, unatoč visokim naknadama koje ti posljednji naplaćuju. Slično tome, u hrvatskoj politici, obećanja “stručnjaka” i iskusnih političara često završe u ništa, dok jednostavne, transparentne politike (koje bi teoretski mogao provoditi bilo tko) često donose bolje rezultate.

• Aktivno upravljanje (Političke tzv elite) – Visoke naknade (korupcija, nepotizam), često loši rezultati.

• Indeksno ulaganje (Građanske inicijative, neovisni kandidati) – Niske “naknade” (manje birokracije), često bolji dugoročni učinci.

Slučajni odabir u politici: Je li “majmun” bolji od profesionalca?

U Ferrijevoj analizi, nasumično odabrane dionice često nadmašuju one koje biraju stručnjaci. Možemo li to primijeniti na hrvatsku politiku? Što ako bismo nasumično birali predstavnike iz populacije umjesto da se oslanjamo na iste ljude iz stranačkih mašinerija?

• Političari vs. Obični građani – Mnogi bi rekli da prosječan građanin ne bi bio lošiji od nekih profesionalnih političara, posebno ako je motiviran javnim dobrim.

• Kratkoročna spekulacija vs. Dugoročni rast – Kao što trgovci pokušavaju “pobijediti tržište” kratkoročnim špekulacijama, tako i političari donose odluke koje donose brze političke poene, ali dugoročno štete društvu.

Je li rješenje u “političkom indeksiranju”?

Ako “indeksno ulaganje” funkcionira u financijama, možemo li primijeniti sličan pristup u politici? Umjesto da se oslanjamo na stranačke aparate, možemo li graditi sustave koji automatski provode najbolje prakse bez ovisnosti o pojedincima?

• Jasna pravila umjesto diskrecije – Kao što indeksni fond prati tržište, tako bi i političke odluke mogle biti više vođene objektivnim kriterijima (npr. stručne komisije, referendumski procesi).

• Smanjenje utjecaja “upravitelja” – Manje moći u rukama pojedinaca, više sustavnih rješenja.

Može li Hrvatska naučiti s Wall Streeta?

Kao što pokazuje Ferrijev članak, ponekad najjednostavnije strategije pobjeđuju one koje su previše komplicirane. Hrvatska politika, prepuna “aktivnog upravljanja” (često lošeg), mogla bi imati koristi od “indeksnog pristupa” – manje ovisnosti o pojedincima, više o sustavima koji rade nezavisno od tko je na vlasti.

Možda je vrijeme da i u politici počnemo vjerovati da “majmun s pikado strelicama” može donijeti bolje odluke od nekih profesionalaca. No treba mnogo majmuna (na izborima) gađati sa strelicama da bi se ostvario rezultat.

Što mislite – je li slučajni odabir političara zapravo rizičniji od trenutnog stanja?