Zašto država oklijeva sanirati opasni otpad i naplatiti troškove od počinitelja?

Sanacija ilegalnih odlagališta opasnog otpada u Gospiću i Poznanovcu, o kojoj se posljednjih dana intenzivno govori, ponovno je otvorila staro pitanje: zašto država ne reagira odmah, ukloni otpad i potom naplati troškove od onih koji su ekocid počinili? Iako Fond za zaštitu okoliša najavljuje da bi radovi mogli početi na ljeto, stanovnici pogođenih područja s pravom se pitaju zašto se postupak oteže, dok opasni materijal i dalje stoji na otvorenom prostoru, ugrožavajući zdravlje ljudi i okoliš. (Foto: ilustracija)

Opasan otpad, spore odluke

Analize su potvrdile da se radi o mljevenoj plastici i otpadu s opasnim svojstvima, koji se ne smije odlagati na odlagališta neopasnog otpada. Stručnjaci navode da je takav otpad pogodan za spaljivanje u energanama, no to ne mijenja činjenicu da je riječ o materijalu koji nikada nije smio završiti na otvorenim lokacijama u blizini naselja.

Građanske inicijative upozoravaju da lokalno stanovništvo nije dobilo sve informacije, a nepovjerenje raste. Iako Fond tvrdi da su podaci javno objavljeni i da mjerenja zraka i vode zasad ne pokazuju prekoračenja, ljudi koji žive uz odlagališta teško se mogu zadovoljiti birokratskim odgovorima dok gledaju brda otpada tik uz svoje kuće. Vrijeme i vremenske prilike rade svoje, dio je već ušao u podzemne vode.

Zašto država ne reagira odmah?

Ovo pitanje otvara nekoliko slojeva problema:

1. Sporost administracije i strah od presedana
   Ako država odmah sanira otpad, a tek potom kreće u dugotrajne sudske postupke protiv počinitelja, preuzima financijski rizik. U praksi, takvi postupci traju godinama, a naplata je često neizvjesna. Država se boji stvoriti presedan u kojem bi postala “servis” za čišćenje iza privatnih zagađivača. Doduše na kraju ionako to neće kako stvari stoje ići drugačije nego iz proračunskih sredstava.
2. Pravne zavrzlame i dokazivanje odgovornosti samo su dio problema. Iako je u mnogim slučajevima jasno tko je otpad dovezao, formalno dokazivanje odgovornosti zahtijeva iscrpne postupke. Tek kad se utvrdi krivnja, država može pokrenuti ovrhe, zapljene imovine i naplatu troškova. No dok se papiri prebacuju s jednog ureda na drugi, otpad ostaje na terenu.
3. Nedostatak političke volje je ključna – na štetu okoliša. Sanacija otpada nije politički atraktivna tema. Ne donosi brze bodove, a košta mnogo. Zato se često čeka “idealni trenutak”, natječaj, odluku, suglasnost – sve ono što građanima zvuči kao izgovor.
4. Financijski interesi i lobiji su problem za sebe. U Hrvatskoj je gospodarenje otpadom područje u kojem se prepliću interesi privatnih tvrtki, lokalnih vlasti i državnih institucija. Brza reakcija države mogla bi ugroziti nečije poslovne modele ili otvoriti pitanje odgovornosti onih koji su godinama zatvarali oči.

A što bi država mogla učiniti? Model “očisti odmah – naplati kasnije” postoji u mnogim europskim državama. On se temelji na jednostavnom principu: zdravlje i okoliš su prioritet, a počinitelji će kad‑tad platiti, bilo kroz ovrhe, zapljenu imovine ili stečajne postupke.

Država ima sve mehanizme da to provede – od Fonda za zaštitu okoliša do inspekcija i pravosuđa. No dok se ti mehanizmi ne počnu koristiti odlučno i bez kalkulacija, građani će i dalje gledati kako se opasni otpad gomila, a institucije raspravljaju o procedurama.

Slučajevi u Gospiću i Poznanovcu, ali i u Varaždinu još jednom pokazuju da Hrvatska ima problem ne s tehnologijom, ne s analizama, nego s odlukama. Dok se čeka “pravi trenutak”, opasni otpad ostaje tamo gdje nikada nije smio biti. A građani, umjesto da se osjećaju zaštićeno, imaju dojam da su prepušteni sami sebi.