Emilija Natalija Habulin
Dok neki pisci iza sebe ostavljaju samo knjige, Pavao Pavličić podario nam je, i to čini i danas, mnogo više – čitave svjetove u koje se čitatelji iznova vraćaju grad koji je trajno nosio u sebi te uvjerenje da književnost može biti tiha i nenametljiva, a ipak iznimno snažna.
Osamdeset godina Pavličićeva života više je od obilježavanja rođendana. Prilika je to da se prisjetimo života čovjeka koji je gotovo cijeli svoj radni vijek posvetio riječima – najprije kao student, zatim sveučilišni profesor i znanstvenik, a ponajviše kao pisac koji nikada nije prestao vjerovati u moć dobre priče. Rođen 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru, Pavličić je odrastao na ulicama koje će kasnije postati trajni dio njegove književnosti. Vukovar za nj nikada nije bio samo mjesto rođenja. Bio je osjećaj, uspomena i ishodište.
Čak i kada ga je život odveo u Zagreb, gdje je završio studij južnoslavenskih jezika i književnosti te desetljećima predavao na Filozofskom fakultetu, u njegovim se knjigama uvijek moglo osjetiti da jedan dio autorova života i dalje hoda vukovarskim ulicama. Možda upravo zato njegovi opisi prostora djeluju tako uvjerljivo. Njegovi trgovi, kuće, rijeke i ulice imaju vlastitu biografiju, baš kao i njegovi junaci. O Pavličiću se često govori brojkama: deseci romana, zbirki pripovijedaka, eseja, znanstvenih knjiga, feljtona…
Malo je hrvatskih autora koji su napisali toliko, a još manje onih koji su pritom uspjeli zadržati istu razinu kvalitete. Ipak, broj objavljenih naslova ne govori ono najvažnije: koliko je čitatelja zahvaljujući njegovim knjigama zavoljelo književnost i koliko je studenata zahvaljujući njegovim predavanjima naučilo da se iza svake rečenice krije mnogo više od samih riječi. U skladu s tim, njegovi su kriminalistički romani odavno postali klasici domaćega žanra. Ali Pavličić nikada nije pisao samo o zločinu. Zanimalo ga je ono što dolazi prije i poslije njega – ljudski karakter, moralne odluke, vrijeme i sjećanje. Zato njegove priče ne zastarijevaju. Književnost je postala način da ono najvrednije sačuva od zaborava.
Njegov Vukovar nastavlja živjeti u jeziku, uspomenama i pričama. Pisati o njemu značilo je oduprijeti se zaboravu. U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri glasnoćom vlastite promocije, Pavličić je uvijek dopuštao da govore njegove knjige. Bez velikih gesta i potrebe da bude u središtu pozornosti, desetljećima je radio ono što najbolje zna – pisao. Strpljivo, disciplinirano i predano. Možda upravo u tome leži najveća pouka njegova života. Književnost nije nastajala iz trenutka nadahnuća, nego iz svakodnevnog rada, znatiželje i vjernosti vlastitom pozivu. Dok su se oko njega mijenjali politički sustavi, književni trendovi i generacije čitatelja, ostao je vjeran ideji da dobra priča uvijek pronađe put do onoga tko je spreman slušati.
Osamdeseti rođendan Pavla Pavličića zato nije samo jubilej jednoga pisca. Rođendan je to čovjeka koji je hrvatskoj književnosti darovao dio vlastitoga života. A možda je upravo to najveća definicija književnosti – ostaviti drugima svoje vrijeme, uspomene i priče kako bi ih oni, mnogo godina poslije, mogli prepoznati kao dio vlastitog života. Profesori odu u mirovinu, obljetnice prođu, ali dobre priče ostaju. A Pavao Pavličić ostavio ih je dovoljno da će još dugo pronalaziti svoje čitatelje, čak i među generacijama koje danas još nisu ni rođene. Svoj književni put započinje zbirkom pripovijedaka Lađa od vode 1972. godine. Taj se tekst smatra njegovim književnim prvijencem i jednim od reprezentativnih djela fantastičara. Povjesničari književnosti često je nazivaju programskim tekstom naraštaja tih pisaca.
Najistaknutija Pavličićeva djela su: Plava ruža, Stroj za maglu, Umjetni orao, Večernji akt, Slobodni pad, Lađa od vode, Vilinski vatrogasci, Dobri duh Zagreba, Trojica u Trnju, Šapudl, Dunav, Vukovarske razglednice, Rukoljub, Zeleni tigar itd., dok u lektirnim naslovima često su zastupljena sljedeća djela: Trojica u Trnju, Petlja, Zeleni tigar, Dobri duh Zagreba, Koraljna vrata, Večernji akt, Dunav…
Pavličić je jedan od rijetkih suvremenih autora čija se djela desetljećima nalaze na popisima lektire, neovisno o promjenama kurikularnih reformi. Najpoznatije ekranizacije Pavličićevih djela su Ritam zločina (1981.) prema noveli Dobri duh Zagreba, Orao (1990.) prema romanu Umjetni orao, Tužni bogataš (2008.) miniserija snimljena prema istoimenom romanu o novinaru Ivi Remetinu. Njegova dugogodišnja suradnja sa Zoranom Tadićem obilježila je hrvatsku kinematografiju 1980-tih, a Ritam zločina danas se smatra kultnim ostvarenjem hrvatskog filma. Najpoznatije nagrade koje je Pavličić dobio tijekom svoga književnog stvaralaštva su: Nagrada Antun Branko Šimić, Nagrada Večernjeg lista, NIN-ova nagrada, Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Nagrada Miroslav Krleža, Nagrada Zvane Črnja, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, Nagrada Josip i Ivan Kozarac i brojne druge. Godine 1997. postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 2017. profesor emeritus na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 2020. Pavličićeva supruga Julijana Matanović osniva Umjetničku organizaciju Lađu od vode nazvavši je po Pavličićevoj poznatoj pripovijetci.
