Gruba kršenja Povelje UN-a od strane Rusije i SAD-a

Prije nego što je Donald Trump započeo svoj drugi mandat u siječnju 2025., svijet je doista bio – koliko toliko – stabilan. Naravno, rat u Ukrajini je bjesnio od 2022. godine i predstavljao je veliku ranu na tijelu međunarodnog poretka. Ali izvan tog sukoba, pravila su se uglavnom poštovala.

Alijanse su funkcionirale – NATO je bio čvrst, SAD je predvodio, Europa je pratila. Pravila su se poštovala – čak i kada su kršena, postojao je konsenzus tko je agresor, a tko žrtva. Trgovina je tekla – globalni lanci opskrbe bili su relativno predvidljivi. Kina i Rusija – bile su “protivnici”, ali su djelovale unutar poznatog okvira. Ukratko: imali smo jedan veliki rat (Ukrajinu), ali je ostatak svijeta funkcionirao po starom. Pravila su bila pravila. A onda je došao Trump 2.0
Kada se Trump vratio u Bijelu kuću u siječnju 2025., donio je sa sobom nešto što se pokazalo daleko razornijim od njegovog prvog mandata – sustavno razbijanje temelja na kojima je počivao međunarodni poredak od 1945. godine. Počelo je na teritoriju SAD-a, pa Sjeverne i Srednje Amerike. No apetiti su nereakcijom UN-a rasli pa je pogled bacio (ponovno kao u prvom mandatu) i na Grenland vrijeđajući Europsku uniju, Europu i NATO savez.

Prema međunarodnom pravu Ujedinjenih naroda, napad na drugu državu u pravilu nije dopušten. Povelja UN-a uspostavlja strogi pravni okvir koji zabranjuje prijetnju silom ili uporabu sile, uz samo dva jasno definirana izuzetka.

Prema međunarodnom pravu UN-a, napad na drugu državu je dopušten samo u dva slučaja:

Svi drugi oblici napada predstavljaju kršenje međunarodnog prava i mogu imati ozbiljne pravne i političke posljedice.

Temeljno pravilo: zabrana uporabe sile

Članak 2(4) Povelje UN-a predstavlja temelj suvremenog međunarodnog prava: “Svi će se članovi u svojim međunarodnim odnosima suzdržavati od prijetnje silom ili uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili na bilo koji drugi način nesuglasan s načelima Ujedinjenih naroda.”

Ova odredba nije samo ugovorna obveza članica UN-a, već je priznata i kao običajno međunarodno pravo te ius cogens (imperativna norma od koje nema odstupanja) . Međunarodni sud pravde više je puta potvrdio apsolutni karakter ove zabrane.

Dva su zakonita izuzetka zabrane. Povelja UN-a priznaje samo dva izuzetka od zabrane uporabe sile: Samoobrana (članak 51. Povelje)
Država ima prirođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu u slučaju da je izložena oružanom napadu .

Uvjeti za zakonitu samoobranu su da mora postojati stvarni oružani napad (ne samo prijetnja ili potencijalna opasnost) kao u slučaju Rusije i Sjedinjenih Američkih Država.

• Uporaba sile mora biti nužna (nema mirnog rješenja)
• Uporaba sile mora biti razmjerna (proporcionalna napadu)
• O poduzetoj mjeri potrebno je odmah izvijestiti Vijeće sigurnosti

Pravo na samoobranu prestaje onog trenutka kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti

Međunarodno pravo ne priznaje sljedeće kao opravdanje za napad na drugu državu:

Vijeće sigurnosti UN-a jedino je tijelo koje može ovlastiti uporabu sile u svrhu održavanja ili ponovne uspostave međunarodnog mira i sigurnosti. Vijeće sigurnosti mora utvrditi postojanje “prijetnje miru, povrede mira ili čina agresije” (članak 39.). Ako su nenaoružane mjere (sankcije) neprimjerene, Vijeće može ovlastiti “zračne, pomorske ili kopnene snage” (članak 42.).

Ovlaštenje zahtijeva najmanje 9 glasova od 15 članica Vijeća sigurnosti i nijedan veto stalne članice (SAD, UK, Francuska, Rusija, Kina). Ovo ovlaštenje i mogućnost veta nekima može se protumačiti da ni u Vijeću sigurnosti UN-a kako je pisano sve države nisu u jednakoj poziciji. To se koristilo, ali se i sada koristi od strane Rusije i SAD-a.

U Vijeću sigurnosti (VS) Rusija ima pravo veta. Zato VS nije moglo usvojiti niti jednu obvezujuću rezoluciju kojom se osuđuje Rusija ili traži prekid vatre. Moskva dosljedno blokira svaki pokušaj da se ona proglasi agresorom. Zato je sva težina prebačena na Opću skupštinu, čije su rezolucije deklarativne i nemaju mehanizam izvršenja. Jasan stav većine država u slučaju napada na Ukrajinu, ali pravna nemoć zbog ruskog veta u VS.

Kada su SAD i Izrael napali Iran (krajem veljače/početkom travnja 2026.), UN je ponovno sazvao hitne sjednice. Međutim, reakcija je bila duboko podijeljena. Glavni tajnik je i ovoga puta osudio napade, upozorivši da se gubi prilika za diplomaciju i da se krši međunarodno pravo.

U Vijeću sigurnosti došlo je do otvorenog sukoba. Rusija i Kina oštro su osudile SAD i Izrael, nazvavši napad “neisprovociranim činom agresije” i kršenjem Povelje. SAD je, pak, optužio Iran za globalnu nestabilnost i branio svoje saveznike u Zaljevu. Zanimljivo je da su SAD u VS-u pokušali progurati rezoluciju o Hormuškom tjesnacu, ali su Rusija i Kina blokirale da se ona temelji na poglavlju VII. (koje dopušta uporabu sile).

Ovdje nema jednostavne podjele “agresor – žrtva”. Zapadne sile (SAD, UK, Francuska) nisu stale na stranu Irana, dok su Rusija i Kina zauzele proiransku poziciju. VS je tako potpuno paraliziran i podijeljen po geopolitičkim linijama. Sve u svemu pomalo apsurdna u neučinkovita reakcija UN-a je kontroverzna i usitnjena – nema konsenzusa o tome tko je agresor, pa Vijeće sigurnosti ne može djelovati.

Posljedice nezakonitog napada

Ako država izvrši napad na drugu državu bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti ili izvan okvira samoobrane:

1. Međunarodna odgovornost države – može biti predmetom tužbe pred Međunarodnim sudom pravde

2. Sankcije – Vijeće sigurnosti može uvesti gospodarske ili diplomatske sankcije (kao u slučaju Rusije)

3. Kaznena odgovornost pojedinaca – agresija je zločin prema Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda

4. Gubitak legitimiteta – osuda od strane Opće skupštine UN-a i drugih država

Ključna razlika dva napada velikih nuklearnih sila: Zašto?

Što to znači za međunarodno pravo?

Već smo pisali kako se ponašaju dva čelnika velikih nuklearnih sila uspoređujući ih sa dva nasilnika kroje poredak u svijetu. Ove dvije situacije pokazuju da je sustav UN-a, kako je zamišljen 1945. godine, danas ozbiljno erodiran – bezvrijedan i treba ga hitno mijenjati. Povelja UN-a se krši “pred nosom” svjetske zajednice, ali zbog političkih interesa i prava veta, nema jednakog tretmana za sve.

Kako je jedan analitičar zaključio: “Povelja UN-a je prekršena i zaboravljena”. Dok se u slučaju Ukrajine jasno zna tko je napadač, u slučaju Irana i SAD-a, pitanje tko je “agresor” ovisi o tome koju stranu gledate – a to je dovoljno da Vijeće sigurnosti potpuno zakuca.

Ljudi se danas pitaju, čemu služi i štiti li nas Vijeće sigurnosti UN-a? Podaci su poražavajući:

• 2024. godine – stalne članice iskoristile su veto osam puta, najviše od 1986. godine

• 2025. godine – Vijeće je usvojilo samo 44 rezolucije, najmanje od 1991. godine

Kada dođe do krize, Vijeće je često paralizirano:

Kako je primijetila glavna tajnica njemačkog ministarstva Annalena Baerbock: “Ponovljena paraliza Vijeća sigurnosti postala je ‘plakatno dijete’ globalne blokade i potkopava povjerenje u multilateralne institucije.”